Iza sedam planina i sedam dolina nalazilo se lijepo selo. Sve kuće u njemu bile su izgrađene u krug, a točno u sredini nalazilo se jezerce. Svake godine kada bi došla zima, jezerce bi se zaledilo i svi ljudi koji su živjeli u tom selu išli bi klizati po njemu. Svi su išli tamo. Mladi i stari, djevojke i mladići.
U kući blizu jezerca živio je mali dječak. Zvao se David. Bio je znatiželjan i želio je znati sve. Imao je mnogo pitanja i želio je odgovore. Svake večeri sklupčao bi se na krevetu pokraj prozora i gledao u jezero. Želio je vidjeti kako se zamrzava. Pitao se kakva se čarolija događa noću da je jezerce ujutro potpuno zaleđeno. Majka mu je uvijek govorila da je to priroda, ali on je znao da je nešto više od toga.
Jedne noći kad nije mogao zaspati, ponovno je pogledao jezerce. Oči su mu se polako zatvarale kada je odjednom začuo neobičan zvuk. Zveckanje. Kao da je netko već klizao na jezercu. Polako je pogledao kroz prozor. Nije mogao vjerovati svojim očima. Na površini jezerca klizao se vilenjak. Bio je manji, njegov srebrni sjaj obasjavao je vodu, a pri svakom pokretu bacao je led uokolo. Nije nosio klizaljke, ali je lijepo klizao. Svaki put kad bi odskočio, začuo bi se blagi i tihi zveket. Klizao je preko jezerca. Trebalo mu je neko vrijeme, ali je napokon uspio. Po cijelom jezercu vilenjak je napravio led. Obišao je jezerce i neprestano gledao oko sebe. Izgledalo je kao da nešto traži. “Pa, šteta. Nešto bih pojeo nakon tolikog truda, ali ovdje nema ničega.” Mali je vilenjak mrmljao sebi u bradu. Zatim je istrčao na led, tri puta se okrenuo u skoku, posljednji put zveknuo i nestao.
David je nastavio gledati kroz prozor i razmišljati o onome što je vidio. Svake druge noći čekao je kraj prozora da se vilenjak ponovno pojavi. Dugo se nije pojavljivao jer je jezerce još bio zaleđeno. Ali jednog dana ipak je došao. Morao je popraviti ledenu površinu kako bi bila dovoljno zaleđena. David je bio izvan sebe od sreće što je to doživio. Sjetio se kako je vilenjak rekao da želi nešto pojesti, pa je stavio kolačiće umotane u šal i malo mlijeka na rub jezerca. Nadao se da će se svidjeti ledenom vilenjaku
David je promatrao vilenjaka dok je popravljao led. Zatim je prišao paketu koji je našao na rubu. Oči su mu zasjale dok ga je odmotavao. Bilo je to prvi put da je nešto dobio. Sve je strpao u usta, popio mlijeko, i dok mu je teklo niz bradu, vikao je na sve strane: “Hvala! Ne znam tko ga je stavio ovdje, ali hvala ti puno! Ne moraš me se bojati, sljedeći put izađi i kliži sa mnom.”
David je bio jako sretan. Od tada, kad god bi zahladilo i počelo se zamrzavati, sjedio bi kraj prozora obučen, s klizaljkama u jednoj ruci i šalom s kolačićima i mlijekom u drugoj. Čekao je svog prijatelja vilenjaka. I iako je on tada već odrastao, njihovo prijateljstvo nije prestalo, samo je postalo jače.
Predivna priča ♥️