Jednom davno, prije mnogo, mnogo godina, čovjek je odlučio posaditi stablo. Izabrao je lijepu livadu u blizini grada, iskopao rupu i u njoj posadio stablo. Pobrinuo se za to i svaki dan ga je išao provjeriti. Stablo je lijepo raslo i ojačalo. Čovjek se tome obradovao, pa je posadio još jedno, pa još jedno. Nakon nekog vremena na tom mjestu je bilo toliko drveća da je preraslo u malu šumu. Šuma je bila dom mnogim životinjama. Pticama, vjevericama i jazavcima, na primjer. Svi stanovnici grada bili su sretni što imaju tako lijep komad prirode u blizini grada. I voljeli su ići u šumu. Ali jednog dana, životinje su skoro izgubile šumu.
Bilo je rano jutro kada je vjeverica Ester otišla u šetnju šumom. Skakala je sa stabla na stablo, tu i tamo jela orahe, kad je odjednom naišla na visoku metalnu stvar. Pala je na tlo i potreseno ju pogledala. Bio je to visok stup na čijem se kraju nalazila metalna ploča s naslikanim strelicama. Vjeverica Esther nastavila je tražiti i primijetila da u šumi ima još ovih čudnih stvari.
Nije znala što je to ili zašto je na putu ovdje u šumi. Pa je pozvala jazavca da joj pomogne. Jazavac je to pogledao sa svih strana i onda se dosjetio. “Ester, to su znakovi! Ljudi ih ovdje stavljaju. Pokazuju kuda put vodi”, objasnio je jazavac vjeverici.
“Koji put? Što to znači? Kroz ovu šumu? Put? To nije moguće. Neću to dopustiti!” Vjeverica Ester bila je užasnuta. Pozvala je sve životinje iz šume i zajedno su izvukle znakove iz zemlje i sakrile ih. Poslijepodne su radnici u velikim strojevima došli do mjesta gdje su bili znakovi. Pogledali su oko sebe. Ali kako nigdje nisu vidjeli nikakve znakove, nisu znali odakle početi raditi i graditi novu cestu. Pa su otišli.
Vjeverica Ester bila je jako sretna. Bila je sretna što je spasila šumu. Ali njezina radost nije dugo trajala. Sljedećeg jutra znakovi su ponovno bili na mjestu. Ljudi su postavili nove. No, vjeverica se nije dala obeshrabriti, te ih je opet uz pomoć životinja sve izvukla i sakrila. U poslijepodnevnim satima radnici opet nisu znali odakle započeti posao. I tako je to trajalo nekoliko dana.
Nakon nekog vremena vjeverici je bilo dosta i htjela je da ljudi shvate da tu ne smiju graditi cestu. Ona i životinje pitali su se kako to učiniti. Napokon je vjeverica Ester nešto smislila i viknula: “Shvatila sam! Naslikajmo vlastite znakove. Naslikat ćemo na njima životinje koje žive ovdje u šumi. Cijele obitelji životinja. Stavit ćemo ih na njihovo mjesto sa strelicama. Kad ljudi vide znakove sa životinjama po šumi, moraju shvatiti da mi živimo ovdje i da cesta ovuda ne može ići.”
I tako su svi prionuli na posao. Izrađivali su znakove i slikali životinje na njima. Postavili su ih po cijeloj šumi. Na svakom koraku. Kad su poslijepodne radnici stigli s velikim strojevima, nisu mogli vjerovati svojim očima. Nije bilo niti jednog znaka sa strelicom gdje treba graditi cestu. Baš suprotno. Kamo god bi pogledali bili su natpisi sa slikama životinja. Radnici su šetali šumom i sve ih gledali.
Tada je jedan od njih rekao: “Ne možemo ovdje graditi. Šuma je dom svim životinjama koje su ovdje naslikane. Htjele su nam to nekako pokazati. Mora da su one skrivale naše znakove. Ne možemo im uništiti dom. Ili ovaj komadić prirode ovdje. Pakiramo se i odlazimo.”
Iz daljine je sve promatrala vjeverica Ester. Dok su ljudi odlazili, jedan radnik se zadnji put okrenuo prema šumi i vidio malu vjevericu kako se raduje. Nasmiješio se i mahnuo joj. Isprva je vjeverici bilo muka što ju je čovjek vidio. No onda je odmahnula i bila još sretnija, jer i među ljudima ima onih koji vole životinje i prirodu. Oni razumiju.
Prekrasna priča!