Kad dođe jesen, vani počne padati lišće. Ali ne samo lišće. Često padaju i kapi kiše. Izvan prozora pada kiša. Zahladilo je. Tamni oblaci skupljaju se na nebu i zatim ispuštaju slapove kapi na zemlju, zalijevajući ju. Takvo vrijeme volimo gledati samo kroz prozor. Previše kapi kiše pada s neba. Znam priču o jednoj kišnoj kapi koja je bila drugačija. Izgledala je kao druge, ali se nije ponašala kao one.
Kako je više oblaka raslo na nebu i počelo se gomilati, a kiša se spremala pasti, sve kišne kapi počele su poslušno padati. Padale su na tlo u rijeke, oceane, mora i lokve. Sve su kapi znale koliko je važno zalijevati zemlju. Znale su da će s vremenom ispariti sa zemlje i vratiti se u oblake. To je kruženje vode u prirodi.
Ali jedna od tih kišnih kapi nije htjela pasti. Držala se za oblake koliko je mogla, a onda je opet otplutala s oblacima. Dugo se uspjela držati za oblake i ne pasti. Jedan ju je oblak pokušao odgovoriti od toga. Nagovarao ju je po dobrom i zlom. Ali bila je tvrdoglava. Držala se cijelo vrijeme za oblak.
Sve dok jednog dana oblaku nije ponestalo strpljenja i pozvao je vjetar. “Puhalo, molim te dođi. Dođi i pomozi mi. Ne znam što da radim s ovom kapljicom, ne mogu je držati zauvijek.” Puhalo je došao. Nježno je puhnuo u kap i upitao je zašto ne želi pasti. Prvo nije htjela ništa reći, samo se držala za oblak. Ali nakon nekog vremena shvatila je da je vjetar ljubazan i da mu je jako stalo.
Tužno je pogledala u tlo ispod sebe i polako počela govoriti vjetru zašto ne želi pasti. “Znaš, Puhalo, mislim da ću biti zaboravljena. Ako padnem, otopit ću se u vodi i nitko neće znati da sam bila ovdje. To me rastužuje. Želim biti potrebna i važna svima. Ne želim jednostavno nestati. Osim toga, bojim se visine. Jednostavno se bojim pada.”
Vjetar joj se suosjećajno nasmiješio. Nije joj ništa zamjerao i razumio ju je. Nježno ju je zagrlio i rekao joj nešto vrlo važno. “Draga moja mala kapi. Ne moraš se brinuti da si nevažna. Mnogo vas je, ali svaka od vas ima vrlo važan zadatak. Vrijedne ste za našu zemlju. Znaš, kad bi svaka kap vode pomislila da je nepotrebna, onda nikada ne bi postojao ocean u kojem je svaka kap važna. I ako se bojiš visine, ja ću ti pomoći. Spustit ću te dolje da ne padneš prebrzo. Ti ćeš biti sigurna sa mnom, ne brini.”
Kap je još malo razmislila o onome što joj je Puhalo rekao. Tada je shvatila da je u pravu. Pustila je da je spusti na zemlju. Oblak je bio sretan što je tako ispalo. A kap nikada nije zaboravila što joj je vjetar rekao. Nemojte ni vi nikada to zaboraviti. Možda ste ponekad tužni poput kišne kapi, ali zapamtite da ste nekome uvijek važni i vrijedni.
