Potrebno je vrijeme da se zima pretvori u proljeće. Sunce je još uvijek malo klimavo i ne daje dovoljno topline da se svi ugriju. Trava još nije zelena; još je prekrivena ostacima snijega. Ponegdje je čak prekrivena mrazom. Kada se pojave prve zrake sunca, mnoga djeca požele istrčati vani samo u trenirkama i hlačama. Ostavljaju svoje kapute i šešire kod kuće jer se nadaju i vjeruju da će ih te slabe zrake ugrijati. Ali to baš i ne ide tako.
Iako sunce malo sja, vani je još uvijek jako prohladno. I zato se djeca koja trče vani bez odgovarajuće tople odjeće obično prehlade i razbole. Upravo se to dogodilo Johnnyju i Toniju.
Bila su to dva energična dječaka koji su voljela provoditi vrijeme vani. Zajedno su igrali nogomet, gradili bunkere i igrali se lovice. Uvijek su imali nešto za raditi. Ali sada su bili bolesni i morali su ostati kod kuće u svojim krevetima. Bilo je tako dosadno! Nisu mogli biti zajedno, nisu mogli praviti nove planove, nisu mogli raditi zabavne stvari vani. Samo su ispuhivali nos i kašljali.
Tonijev otac primijetio je sinovljevu tugu i koliko mu je žao što ne može ništa raditi sa svojim prijateljem, te je dobio ideju. “Toni, što ako ti i Johnny napravite liniju za poštu?” upitao je njegov otac. Toni je navijao, toliko uzbuđen da je imao napadaj kašlja. “Ali kako, tata?” upitao je. Njegov otac je počeo objašnjavati: “Kad sam bio tvojih godina, moj prijatelj i ja smo razvukli konac između prozora. Pričvrstili smo ga da ga možemo pomicati i to je to. Kod kuće bih napisao svoju poruku, pričvrstio je na uzicu štipaljkom za rublje i pomicao uzicu dok poruka ne stigne do mog prijatelja. Pročitao bi to u svom domu i zatim pisao. Zatim bi poslao svoju poruku na isti način. Tvoj i Johnnyjev prozor su blizu jedan drugome. Spojit ću vam dva prozora uzicom i onda možete pisati jedno drugome, a da budete u udobnom i toplom domu. I još bolje, vježbat ćete svoje čitanje i pisanje!”
Toni je bio uzbuđen zbog te ideje. Dok im je otac razvlačio uzicu između prozora i sve dogovarao s Johnnyjem, Toni je već u krevetu pisao pisma prijatelju. Nakon što je sve bilo spremno, konac između prozora nije se prestajao pomicati. Dečki su stalno nešto pisali i slali. A u isto vrijeme, mogli su se odmoriti i oporaviti. Za Tonija i Johnnyja ovo je bio najbolji oporavak kod kuće koji su ikada morali izdržati. Puno su se smijali dok su pisali i slali svoje poruke i jako se zabavljali.
Navečer, kad je Toni ocu želio laku noć, priznao je: “Pa, tata, moram ti nešto priznati. Iako si odrastao i star, ponekad imaš dobre ideje. Hvala ti. Tako mi je drago što te imam.” Njegov se otac nasmiješio. Mislio je da je smiješno što ga je Toni nazvao starim. Ali bilo mu je drago što ga je, iako je Toni bio bolestan, ova jednostavna ideja oraspoložila. Sljedeći put kad mu otac bude bolestan, bit će Tonijev red da mu popravi raspoloženje.
