Bio je lijep ljetni dan. Sunce se smiješilo s blijedoplavog neba na kojem nije bilo ni oblaka. Bio je to dan kao stvoren za izlete i nove avanture. I znao je to i leptirić Laki. Laki je bio leptirić s plavo-ljubičastim krilima i često se divio njihovoj ljepoti na obali jezera. U odrazu vode mogao ih je vidjeti u svoj njihovoj ljepoti. Volio je boje na svojim krilima, bile su tako lijepe, toliko su svjetlucale.
Gotovo svaki dan provodio je uz obalu jezera, veselo leteći od cvijeta do cvijeta ili čavrljajući s drugim bubicama. Ovaj topli ljetni dan nije bio ništa drugačiji. S obale jezera, Laki je otišao u obližnji vrt pun cvijeća. Letio je s jednog cvijeta na drugi, radujući se lijepom danu.
Tada je pred jednim prozorom primijetio malu uplakanu djevojčicu. Njezina smeđa kosa bila je svezana u visoki rep, iz kojeg su stršali neposlušni uvojci. Bila je obučena kao balerina. “Izgleda kao prekrasna livadska vila!”, pomislio je leptir Laki. Na sebi je imala prekrasnu ružičastu suknjicu i bijele tenisice sa zlatnim mašnama. “Prekrasna je!”, pomislio je leptir dok je promatrao djevojčicu. Bila je lijepa poput njegovih krila, ili poput vile. Ali zašto je tako tužna i plače? “Zašto plače, zašto?” pitao se radoznali leptir iznova i iznova. Mora je nekako razveseliti. Tako lijepe vile ne mogu biti tužne.
Znatiželja ga je pobijedila, pa je doletio bliže djevojčici. Uletio je kroz poluotvoren prozor, poletio do nje i tiho je upitao: “Što ti se dogodilo?” “Izgubila sam svoju ružičastu mašnu!”, odgovorila je tužno djevojčica koja se predstavila kao Elizabeta. Djevojčica kovrčave kose obrisala je suzu koja joj se kotrljala niz obraz.
Djevojčica je objasnila Lakiju da je trebala ići na baletnu predstavu, ali da joj je za to bila potrebna mašna za kosu, a ona ju je izgubila. Pretražila je cijelu sobu, tražila je čak i u vrtu, ali mašne nije bilo. “Ne mogu ići bez svoje mašne!” rekla je tužno, gledajući leptirića koji joj je sjedio na ruci.
“Imam ideju!”, uzviknuo je Laki, odlučan da pomogne svojoj novoj prijateljici. Prišao joj je bliže i nešto tiho šapnuo na uho. Elizabeta je skočila na prste, obrisala suze koje su joj se kotrljale niz crvene obraze, a na licu joj se pojavio najljepši osmijeh.
Kad je došla na nastup, u kosi je imala prekrasnu mašnu. Ali to nije bila obična mašna – bila je posebna nitko drugi nije imao takvu. Bio je to leptirić Laki koji joj je sjedio na repu kako bi djevojčica mogla ići na nastup. Plesala je tako lijepo da ju je pljeskom ispratila ne samo cijela publika, već i leptirić Laki.
I tako je Laki uljepšao dan djevojčici Elizabeti.
