Kako je Filip otkrio da je škola dobra

Filip je bio nemiran dječačić. Išao je u prvi razred i uopće nije volio školu. Nije htio učiti. Hrvatski jezik nije volio jer nije volio čitati. Nije volio matematiku jer nije volio brojati. Likovna i tehnička kultura za njega su bile patnja. Učiteljica i roditelji više nisu znali što bi s njim. Ali jednom se u školi dogodilo nešto što je Filipa uvjerilo da je važno znati čitati, znati brojeve, pa čak i znati nešto napraviti.

Bio je ponedjeljak ujutro i Filip se spremao u školu. Naravno, što je sporije mogao. Toliko mu se nije dalo ići tamo.

Ali kad je došao u školu, čekalo ga je iznenađenje. „Djeco, danas ćemo umjesto tjelesnog otići u šetnju i pokušati pronaći biljke o kojima učimo. Napravit ćemo bržu šetnju“, rekla je učiteljica ulazeći u učionicu. Sva su se djeca odmah postrojila u svlačionici i presvukla kako bi što prije izašla van.

Učiteljica ih je vodila prema parku oko prometne ceste. Duž ove ceste stajala je prozirna visoka barijera. Sva su djeca lijepo šetala i međusobno razgovarala, kad se odjednom tik uz Filipa začuo nevjerojatan prasak, kao da je bila neka prometna nesreća. Filip se zaprepastio i odskočio ne znajući što da misli. Pogledao je oko sebe i nije vidio ništa. Nije bilo slupanog auta, ništa slično. Učiteljica i djeca zastali su i također pogledali oko sebe da vide što je to moglo biti.

Nakon nekog vremena Filip je nešto vidio. Na tlu pokraj ceste ležala je hrpa perja. Filip je pritrčao i užasnut shvatio da je to ozlijeđena ptica. Ali bila je tako velika! Imala je ogroman kljun opasnog izgleda i goleme pandže. Kad je učiteljica saznala što je Filip pronašao, bila je jako oprezna. Ptica se nije pomaknula, ali svejedno bi mogla biti opasna. Znala je da joj sama neće moći pomoći jer mora biti sa djecom pa je žurno nazvala stanicu za spašavanje životinja .

Zatim je rekla djeci: “Djeco, ne smijemo mu se previše približiti, mogao bi se osjetiti ugroženim i napasti nas. Vjerojatno je to sokol i udario je u prozirnu cestovnu ogradu. Ptice ne vide da je to staklo. Misle da tamo nema ničega. Sada ćemo pričekati da stignu iz stanice, a onda ćemo se vratiti u školu.”

Djeca su gledala sokola i bila su vrlo znatiželjna. Filipa je to najviše zanimalo, ipak ga je on našao. Nakon nekog vremena ozlijeđenog sokola odnijeli su spasioci i zahvalili djeci i učiteljici što su bili tako odgovorni i što su ih pozvali.

U poslijepodnevnim satima, kod kuće, Filip nije mogao prestati razmišljati o ozlijeđenom sokolu. Pronašao je razne knjige o grabljivicama i počeo čitati. Iako nije volio čitati, sada je gutao svaku riječ koju je mogao pronaći o sokolu. Želio je naučiti što je više moguće, a želio je saznati i kako spriječiti da se još koji grabežljivac ozlijedi na prozirnoj ogradi koja je stajala uz cestu.

Sutradan je učiteljici objasnio što je naučio. Koliki može biti sokol, kako se brinuti o njima kada su u zatočeništvu i zašto uopće lete u grad. Učiteljica je pozorno slušala i bila sretna što je Filip zainteresiran. Na kraju je Filip dodao: „A znam i što možemo učiniti da više nijedna ptica ne strada od udarca u prozirnu ogradu. U tehničkoj kulturi izradit ćemo velike ptice od papira i zalijepiti ih na to staklo. Druge ptice će ih vidjeti i neće udariti u njih. Pokušat će ih izbjeći.”

Učiteljica je bila jako ponosna na Filipa i pohvalila je njegovu sjajnu ideju. Obećala je da će pokušati organizirati da ptice tamo budu zalijepljene. Tako je i bilo.

Učiteljica je nakon nekog vremena dobila poziv iz spasilačke stanice da je sokol zdrav, da ga žele pustiti u prirodu te da ga, ako želi, može doći vidjeti s djecom. Djeca su bila oduševljena, a posebno Filip. Shvatio je važnost čitanja, pisanja i poznavanja svih brojeva. A izrada ptica je također pomogla u spašavanju drugih ptica. Više nije mrzio ići u školu. Znao je da će tamo naučiti korisne stvari. Od sada je i sam želio da mu u školi ide bolje.