Duboko u šumi, u velikoj jazbini, živjela je obitelj jazavaca. Otac jazavac, majka jazavac i njihovo dvoje živahne, prekrasne djece. Bila su to dva dječaka jazavca. Zvali su se Monty i Biscuit. Obojica su bili jako dobri. Pomagali su roditeljima u svemu.
Pomogli su im u izgradnji kompliciranih jazbina i traženju hrane po šumi. Njihovi su roditelji bili jako ponosni na njih. Ali Monty i Biscuit također su bili puni energije i stalno su im padale na pamet svakojake ideje. Voljeli su se igrati jurnjave i skrivača i bili su dobri prijatelji s drugim životinjama. Bili su to hrabri momci koji se ničega nisu bojali. Ali jednog dana dogodilo se nešto što ih je ipak prestrašilo.
Bilo je prekrasno sunčano poslijepodne i Monty i Biscuit su već završili sve svoje poslove. I tako su odlučili trčati po šumi, pronaći vjeverice i zaigrati neku igru s njima. Prešli su šumu. Zvali su svoje prijatelje, ali ih nisu mogli pronaći. Išli su sve dublje u šumu.
Nakon nekog vremena, Monty je iznenada povikao: “Biscuit, jesi li čuo to?” “Ne, nisam ništa čuo”, zbunjeno ga je pogledao Biscuit. Monty je šapom pokazao na svoja usta, pokazujući Biscuitu da šuti i sluša. Nekoliko sekundi ništa se nije dogodilo, ali onda obojica čuli. “Upomoć, molim vas da nam netko pomogne! Molim vas!” čuli su negdje iz daljine.
Dječaci jazavci su odmah shvatili da su to njihove prijateljice, vjeverice. Ne oklijevajući ni trenutka, potrčali su za njihovim glasovima. Preskočili su biljke borovnice, razdvojili grm i onda su ugledali. Vjeverice su upale u ogromnu rupu koju je netko iskopao u šumi. Učinili su to krivolovci, u nadi da će se neka životinja uhvatiti. Ali sada su dvije vjeverice upale unutra i nisu mogle izaći. Jazavci su brzo dotrčali do njih, pitajući se kako da izvuku vjeverice. Rupa je bila duboka i sa strane se nije imalo za što uhvatiti.
Dok Biscuitu nije sinula ideja: “Monty, hajdemo pronaći dugačku granu, privezat ćeš se za jedan kraj s komadom jake trave, a ja ću te spustiti prema vjevericama. Pružit ćeš im ruku i one će se popeti preko tebe i popeti se na granu.” Obojica su počeli tražiti najdužu granu i što čvršću travu koju su ispleli u uže. Monty je zavezao nogu za granu, ali kad je došlo vrijeme da ga spuste u rupu, odjednom se uplašio. Stajao je iznad rupe, gledajući dolje u zarobljene vjeverice, i bio je smrznut na mjestu.
“Biscuit, bojim se”, tužno je pogledao brata. “Monty, vjerujem ti. Znam da je rupa duboka, ali isto tako znam da ti to možeš. Ne dopusti da budeš uzrujan. Strah je normalan, ali kroz strah dobivamo hrabrost”, pokušao je umiriti Montyja Biscuit.
I tako je Monty odlučio sići. Pogledao je dolje u rupu, duboko udahnuo i polako se spustio prema dnu. Pomogao je svojim prijateljcama vjevericama da se popnu i onda su svi pomogli izvući Montyja. Zajedno su popunili rupu da više nitko ne upadne u nju i krenuli kući.
Kasnije te večeri, kada su dječaci jazavci ispričali priču svojim roditeljima, oni nisu mogli vjerovati svojim ušima. Dečki su bili ponosni na sebe. Od tada Monty nikada nije zaboravio da je strah normalan i da ga se ne mora sramiti. A znao je i da kroz strah stiže hrabrost.
