Bio jednom jedan mali dječak po imenu Jakša koji je sa svojim roditeljima živio u maloj kući pored prekrasnog čistog jezera. Mali Jakša imao je veliki san, želio je biti veliki, žestoki policajac poput svog tate. Želio je pomagati i štititi svaki dan. Pa što ako ima samo 12 godina… Odrasti će i pokazati svima kako se može biti odličan policajac.
Svaki dan nakon škole, Jakša bi se igrao policajca, oblačio bi kostim, zakačio značku iz trgovine igračaka, igrao se s plišanim životinjama koje su mu služili kao “lopovi” ili pucao iz svojeg dječjeg pištolja. Vjerovao je da će mu se jednog dana san ostvariti. Jedne sunčane, ali pomalo prohladne proljetne subote, Jakša je sa susjedom, najboljim prijateljem Mišom, otišao na jezero. Dječacima je društvo pravio i Mišin pas Rex. Rexu je nedostajala jedna noga, no to nije umanjivalo njegovu ljepotu. Bio je jako dobar i razigran i svi su ga jako voljeli.
“Pazite, dečki!” Jakšina majka viknula je dječacima koje je promatrala s kuhinjskog prozora. Bilo je blizu i mama je imala izravan pogled na jezerce kod kojeg su se Jakša i Mišo igrali na travi. Veseli dječaci poslušno su kimnuli mami, a potom su se zajedno igrali policajca i lopova.
“Uhvatit ću te, lopove!” viknuo je mali “policajac” Jakša svom prijatelju Mišu, koji se igrao lopova i skrivao se iza stabla. Mišo je svog malog Rexa čvrsto držao za povodac, jer je pas još bio štene, a budući da je još bio mali, bio je još uvijek vrlo plašljiv. Veselo se valjao pored Miše po zelenoj travi.
“Imam te! Uhićen si!” Jakša se zahihotao dok je grabio Miša iza velikog hrasta. Mali Rex se toliko uplašio da se otrgao Miši i potrčao prema molu. I tamo je voda – jezero! A mali Rex još nije naučio plivati bez noge.
“O ne! Rex, stani! Ne u jezero!” dječaci su vikali na psa. Ali bilo je prekasno! Mali Rex je pao ravno u vodu! I kako je ispalo? Što se dogodilo malom Rexu? Je li uspio doploviti do obale ili su ga dječaci spasili? To ćemo, djeco, saznati u nastavku priče o dječačiću Jakši.
