Bili su praznici, vani je sjalo sunce i dječačić Matija nije znao s čime bi se više igrao. Danas se igrao sa svime – autićima, lego kockama, vozio je bicikl, igrao školice, ljuljao se na ljuljački, klizio na toboganu i bilo je još nekih stvari kojih se više nije mogao ni sjetiti. Rado bi igrao Memory sa svojom mamom, ali ona sprema ručak. Obećala mu je da će igrati s njime Memory nakon što završi s ručkom. Radovao se tome. Ali što će do tada?
Dobro da je imao četveronožnog prijatelja, Fluffyja, koji je uvijek spreman za svaku igru. Matija je podigao Fluffyjevu omiljenu loptu s trave i bacio je prema vrtu. Fluffy je mahnuo repom i krenuo ravno prema lopti. Sretno ju je donio Matiji kako bi je mogao ponovno baciti. Matija je zamahnuo i bacio. Ali lopta nije pala na travu. Je li odletjela? Matija je pogledao u nebo. Lopte ne lete, nemaju krila. Zašto nije pala? Fluffy je zbunjeno trčao po vrtu, pokušavajući pronaći gdje je lopta otišla. Da je pala na zemlju, on bi ju onjušio i vratio.
“Fluffy, traži ju”, dozivao je Matija, ali pas je bio bespomoćan.
Matija mu je otišao pomoći. Fluffy je njuškao oko visokog stabla na kojem su rasle trešnje. Na grani je sjedio kos i rugao im se.
“Ptico rugalico”, opomene ga Matija, “Prestani nam se rugati i pomozi nam. Gdje je nestala naša lopta?”
“Nigdje, nigdje, nije odletjela. Ali ja ću odletjeti, vidi”, reče kos, zamahne krilima i odleti.
“Nije nam puno pomogao”, naceri se Matija.
“Ja ću ti pomoći”, rekao je glas blizu Matijina uha.
“Leptiru, jesi li vidio našu loptu?”
“Jesam. Odletjela je i ostala negdje u granama drveta”, rekao je leptir tiho, odlepršavši u krošnju drveta. “Eno je, ali je zapela među granama. Preslab sam da ju gurnem.”
Fluffy se uspaničio ispod drveta.
“Ne, Fluffy”, rekao je Matija psu. “Ni ti ni ja se ne možemo popeti gore. Morat ćemo zatražiti pomoć od nekoga tko se može penjati po drveću i ima snage gurnuti našu loptu.”
Matija je na trenutak razmislio, a onda se sjetio da je vjeverica uvijek trčala ovuda kako bi ubrala orahe koji su rasli na stablu uz ogradu.
“Vjeverice, jesi li kod kuće?” pozvao ju je pod stablom.
“Evo me, Matija. Što ti treba?” začu se vjeveričin glas. Provirila je iz krošnje.
“Vjeverico, molim te, imamo loptu na drvetu. Možeš li je gurnuti da padne na zemlju?”
“Naravno, Matija, kad tako lijepo moliš, bit ću tamo kroz par sekundi.”
Doista, s nekoliko brzih skokova vjeverica je skočila na stablo i bocnula loptu. Lopta je pala na zemlju. No prije nego što je Fluffy dotrčao do nje da je pokupi, iz krtičnjaka se pojavio krt, zgrabio loptu i nestao u grmlju, smijući se. Prije nego što je nestao, isplazio im je jezik.
“Koji nitkov!” rekao je Matija ljutito. “Vrati nam loptu!”
Fluffy je počeo kopati rupu u krtičnjaku kako bi uhvatio krta. Matija mu je pomogao, u žaru borbe samo je kopao rukama. Ali isplatilo se. Krt ih se uplašio, ispustio loptu i pobjegao.
“Hura! Lopta je naša!” povikao je Matija, plešući po vrtu sa psom. Upravo tada je primijetio da ih gleda njegova majka koja ih je došla pozvati na ručak.
“Mama, mama, pobijedili smo! Fluffy i ja dobili smo svoju loptu natrag!”
“Pa, to je lijepo”, rekla je mama. “Dopustite mi da vas oboje dobro izribam prije nego što vas pustim na ručak.”
Matija je pogledao svoju odjeću. Sva je bila prljava, kao i njegove ruke od svog tog kopanja. Fluffyjevo krzno izgledalo je potpuno isto.
“Oprosti, mama, samo smo se igrali”, Matija je spustio glavu.
“Sve je u redu, dragi moji. Vi ćete se oprati, a ja ću se pobrinuti za rublje”, rekla je mama sa smiješkom dok je mazila dvojicu nestašnih prijatelja. “Važno je da ste dobili svoju loptu natrag.”
Kad se Matija oprao i pojeo ručak, pomogao je majci oprati Fluffyja, a zatim su zajedno igrali Memory. Doduše, samo su se Matija i mama igrali. Fluffy se toliko umorio da je zaspao pod stolom i glasno hrkao, kao da siječe drva. Bio je to stvarno lijep ljetni dan.
