Bilo jednom jedno kraljevstvo u kojem su svi bili tužni. Njihovu lijepu princezu otela je zla vještica koja ju je učinila svojom sluškinjom. U njezinoj kućici princeza je morala pomesti i prati podove, očetkati paučine, kuhati, cijepati drva i brinuti se za životinje.
Nije mogla pobjeći jer je vještica oko nje stvorila nevidljive zidove. Ljupka princeza udarila je u zid već prvi dan kad je pokušala pobjeći i zadobila je kvrgu. Od tada više nije pokušavala, plakala je, molila vješticu da je pusti, ali sve je bilo uzalud.
Nesretna sudbina princeze Hanelore pričala se diljem zemlje poput bajke bez sretnog kraja. U jednom selu pričalo se o njoj za vrijeme sušenja sijena, gdje ju je čuo čak i Ivan, zidarov sin. Ivan je žudio biti heroj i spasiti princezu. Ali slušajte dobro. O Ivanu se također pričalo u selu. Međutim, te priče nisu nimalo laskale Ivanu. Uvjerite se sami kakav je Ivan mogao biti junak:
Ivan je plave oči imao,
al’ mu vid nije bio dobar nimalo.
S ušima zdravim rodio se on,
al’ nije čuo dobro niti jedan ton.
Jeo je što bi mu pružio
Al’ okuse nikako nije kužio.
Ruke velike, tvrde kao beton,
Na dodir mu sve isto, grubo ili meko.
Ivan je imao pet čula, ali nisu bila baš dobro razvijena. Ali to mu nije smetalo. Odlučio je spasiti princezu i sljedećeg jutra krenuo na put. Došao je do začarane šume i izgubio se. Prvo, jer je to bila začarana šuma, a drugo, jer nije dobro vidio. I budući da nije vidio gdje ide, udario je u nešto tvrdo. Bile su to kokošje nogice baba Jagine kolibe
Dok se Ivan pokušavao oporaviti od udarca, Baba Jaga se nagnula kroz vrata.
“Zašto lupaš po mojoj kolibi, bezobrazniče jedan?” pozvala ga je.
“Što? Ne cupkam po ničijoj ribi. I nisam žedan.”
„Ah, evo ga, dolazi još jedan genij.” Baba Jaga uzdahne, pozove Ivana unutra i stavi mu oblog na nos.”
“Što radiš motajući se po začaranoj šumi?” Baba Jaga je glasno upitala da Ivan čuje.
“Želim spasiti princezu od zle vještice. Ali sam se izgubio.”
“Zla vještica mi je sestra. Njena je kuća zahvaljujući princezi uredna, a moja, vidi! Svuda je nered. A kad sam je pitala bi li mi posudila svoju čistačicu, napuhnula se je kao balon i rekla da neće i da trebam sama počistiti. To me toliko razljutilo da bih ti rado dala savjet kako da je nadmudriš.”
“Hvala ti, Baba Jaga. Koje oružje da upotrijebim na njoj? Vilicu?”
“Ma zaboravi na oružje, beskorisno je”, odmahnula je rukom Baba Jaga. “Moja sestra voli ljudima davati zadatke. Ako ih izvršiš, ona će izgubiti svoju moć i predati ti princezu. Ali teško da možeš išta postići. Ona dobro zna tko joj dolazi, sigurno hoće pripremiti zadatke koje nećeš moći ispuniti.”
“Želim biti heroj. Siguran sam da ću ih ispuniti. Gledajte, jak sam, imam lijepe plave oči, čiste uši, nos poput gumba, usta poput polumjeseca, ruke snažne i žuljevite od posla.”
Baba Jaga je malo razmislila.
“Sada znam što ti treba. Treba ti pet svisaca.”
Baba Jaga je pripremila vreću i počela raditi svoju magiju nad njom.
Ivan se na trenutak zapitao je li krivo čuo. Je li stvarno rekla pet svisaca?
“Ali Baba Jaga, krivo si shvatila! Meni treba pet čula, a ne pet svisaca!”
Tada je Baba Jaga iz torbe vadila jednog po jednog svisca. Izvukla ih je pet i posjela ih na stol ispred Ivana.
“Evo ih. I bolje ti je da požuriš prije nego što vještica sazna da si bio kod mene po pomoć.”
I prije nego što se Ivan usprotivio, Baba Jaga je njega i svisce izgurala kroz vrata, zalupila ih i okrenula se na drugu stranu zajedno sa svojom kućicom.
Ivan je slegnuo ramenima i krenuo kroz šumu sa svojih pet svisaca.
“Da barem mogu bolje vidjeti. Pada mrak i mislim da sam se opet izgubio”, gunđao je Ivan.
Odjednom je jedan od svisaca skočio ispred Ivana i progovorio ljudskim glasom: “Ja sam Svisac Dalekozor, imam dar vida i savršeno vidim. Ako pogledam kroz šumu, mogu vidjeti sve iza nje.”
“Gledaj, prijatelju, vidiš li put do Zle vještice?”
Svizac je na trenutak pogledao u smjeru šume, a onda je rekao: “Znam put. Slijedi me, odvest ću te tamo.”
Ubrzo je Ivan pronašao kućicu u kojoj je živjela zla vještica.
“Dakle, želiš spasiti princezu? Prvo moraš izvršiti tri zadatka koja ću ti dati. Ako ih ne izvršiš, postat ćeš moj sluga i cijepati drva dok se sam ne pretvoriš u drvo.”
“Što? Pretvoriti se u brdo?”
“Ti si stvarno gluh kao top”, ljutito je gunđala vještica, kršeći ruke i nastavljajući: “Čuj prvi zadatak. Za tebe je spreman pire krumpir na dvadeset tanjura. Moja je kuharica zaboravila posoliti jedan. Tvoj zadatak je kušati svaki pire i pronaći onaj koji je neslan.”
Ivan je zagrabio kašu s prvog tanjura na prst i kušao je. Ali nije osjetio ništa posebno.
“Možda bi prvo trebao oprati ruke. Ovako će sve imati slani okus, poput tvojih prljavih prstiju”, nacerila se vještica, ali ni njezine ruke nisu bile puno čišće. Na kraju je Ivanu dodala žlicu i otišla.
“Da barem imam čulo okusa i znam koja je kaša neslana”, uzdahne Ivan.
Tada je drugi svizac došao pred njega i progovorio ljudskim glasom.
“Ja sam Svizac Gurman, najizbirljiviji svizac na svijetu. Probat ću pire i reći ti koji je neslan.”
Svizac je brzo obišao sve tanjure da nitko ne primijeti. Lupio je šapom po predzadnjojj hrpi pirea i sakrio se ispod stola.
“Ovaj nije slan!” uzviknuo je Ivan.
Zla vještica je odmah dotrčala i iznenadila se što je tako lako pogodio.
“Možda si samo imao sreće. Poslušaj drugi zadatak. U špilji nedaleko odavde živi jedan vilenjak. Unutra ima hrpu blaga, ali je užasno mračno. Između zlata i kamenja se nalazi princezina mašna za kosu. Idi tamo. Kada čuješ vilenjaka kako pjeva, to znači da trenutno ne čuva svoje blago. U tom trenutku uđi tamo i pronađi mašnu opipom. I donesi mi ju.”
Ivan je stigao do špilje i uzdahnuo:
“Kad bih barem mogao bolje čuti kad vilenjak pjeva.”
Tada je treći svizac skočio pred njega i progovorio ljudskim glasom.
“Ja sam Svizac Oštrouhi i čak mogu čuti Baba Jagu kako hrče na drugom kraju šume. Dat ću ti znak da vilenjak pjeva i možeš ići.”
“Ali to neće pomoći. Kako da razlikujem mašnu od kamena u mraku?”
Zatim je uskočio četvrti svizac i također progovorio ljudskim glasom.
“Ja sam Svizac Šapica. Imam vrlo osjetljive šape i mogu razlikovati kamen od mašne čak i naslijepo. Ja ću otići umjesto tebe i donijeti mašnu.”
Trenutak kasnije, Ivan je stajao ispred opake vještice i pokazivao joj princezinu mašnu.
“Opet si imao sreće. Ali čekaj! U međuvremenu sam ti pripremila treći zadatak. A taj sigurno nećeš ispuniti. Vidi,” rekla vještica pokazujući na livadu ispred kućice.
Na travi je stajalo deset princeza. Sve su bile iste, vrlo slične jedna drugoj.
“Reci mi koja je princeza prava i možeš otići”, graknula je vještica i počela se smijati.
Ivan je hodao okolo, ali sve su princeze bile potpuno iste. Tada se peti svizac pojavio kraj njegovih nogu i progovorio ljudskim glasom.
“Ja sam Njuškalo. I prepoznat ću tvoju princezu po mirisu. Pokaži mi mašnu.”
Ivan je pokazao sviscu luk, Njuškalo ga je pomirisao i krenuo prema princezama. Pjevušio je nešto o mirisu ruža u kraljevskom vrtu. Ivan ga je slijedio i gledao kako svizac pažljivo njuši svaku princezu. Napokon se zaustavio na jednoj i namignuo Ivanu.
“Ovo je princeza! Miriše poput ružinog cvijeća koje cvate u kraljevskom vrtu”, uzviknuo je Ivan, pokazujući na princezu.
U tom su trenutku ostale princeze nestale, a zla vještica se naljutila.
“Ne možeš biti tolike sreće! Reci mi, varalice, kako to da možeš osjetiti, vidjeti i čuti? Sve te priče o tebi bile su laž!”
“Možda su bile, možda nisu, ali princeza je moja i ti bi trebala naći novu čistačicu, vještice.”
I tako je Ivan spasio princezu i postao heroj. Princeza ga je jako voljela, uostalom uvijek je pojeo ono što mu je ona skuhala, i uvijek mu se sviđalo (ili se barem nikad nije žalio), Ivan je također mogao slušati satima kako priča o lijepim haljinama, a nije mu ni smetalo kad je pretjerala s parfemom. No sviscima se to nije svidjelo i nisu htjeli živjeti s princezom. Vratili su se Babi Jagi. Ivan im se zahvalio i zauzvrat preimenovao svoje novostečeno kraljevstvo u Sviščevgrad.
A zla vještica? Morala je čistiti za sobom. A budući da je bila lijena i zaboravila čaroliju za čišćenje, nered je na kraju postao jači od nje i potpuno se izgubila u njemu. Nitko je više nikada nije vidio. I to je bila dobra stvar, jer više nikome nije mogla nauditi.
