Mala Julija i njezin mlađi brat Filip spremali su se na spavanje. Mjesec na nebu već se smiješio, a zvijezde su ih pozivale u topli krevet. “Operite zube, obucite tople pidžame i ajde na spavanje!”, pozvala je majka nakon kupanja svoju djecu. Julija je sama oprala zube, počešljala kosu boje lješnjaka i otišla u krevet u pidžami s uzorkom ponija. Bila je već velika cura. Njezin brat bio je mlađi i majka mu je morala malo pomoći oko oblačenja pidžame.
Djeca su poslušno čekala priču za laku noć u svojim krevetima. Mama ih je pokrila, upalila malu lampu u obliku gljive i počela pričati. Ispričala im je priču o kućici od medenjaka. Juliji se svidjela ova bajka, ali njezin mali brat Filip bojao se zle vještice koja je živjela u toj kućici. Djeca nisu ni stigla odslušati priču do kraja i odmah su zaspala. Mama je polako ugasila lampu i zatvorila vrata sobe. Julija i Filip uronili su u carstvo snova, a gospodin Mjesec ugodno je osvijetlio njihovu sobu punu igračaka, koje su bdjele nad njima. Kako im je majka uvijek govorila, igračke ih uvijek štite.
Filipa je iznenada probudila jaka kiša koja je udarala o njihov krovni prozor. Bio je iznenađen, ali je znao da je siguran u svom krevetu i da igračke paze na njega. “To je samo kiša,” pomislio je stišćući svog medvjedića i spremajući se okrenuti na drugu stranu. Odjednom je primijetio da nešto viri iz ormara. Bila je to tamna sjena… Sjena koja je izgledala kao živo biće. Ups, što bi to moglo biti? Što ako je ona zla vještica od medenjaka i došla je po njih?!
“Julija! Julija!” Filip je pokušao probuditi svoju malu sestru, koja je spavala na susjednom krevetu. Oči su mu bile zatvorene od straha i grlio je svog medvjedića. Julija se pospano okrenula: „Što je, Filipe?” upitala je, trljajući oči i gledajući malog brata. U mraku nije vidjela mnogo, ali je na mjesečini vidjela koliko je njen mali brat uplašen.
“T-tamo je duh! To je vještica iz kućice od medenjaka i došla nas je pojesti!” rekao je prestrašeni dječačić pokazujući na ormar.
Sestra Julija pozorno je promatrala ormar. Bila je uplašena. Izgledalo je kao nekakav duh. Julija je znala da duhovi postoje samo u bajkama, ne u stvarnom životu. Skupivši hrabrost, ustala je, pažljivo prešla sobicu i upalila svjetlo. Djeca su pogledala drveni ormar, a zatim jedno drugo.
I nećete vjerovati što je tamo bilo! Julija je sjela pored Filipa i oboje su se počeli smijati. Navodni duh nije bila vještica, već šarena košulja koja je virila iz ormara. Samo je bila loše obješena i stršala je iz ormara na takav način da je izgledala kao duh.
Tada je u sobu ušla njihova majka. “Zašto ne spavate?” upitala je svoju djecu smijući se. Djeca su mami objasnila da su se uplašila košulje koja je virila iz ormara, misleći da je duh.
“Znate da duhovi i vještice ne postoje i da vas vaše igračke štite! Sljedeći put ćete barem svoju odjeću lijepo pospremiti u ormar!” nasmijala se majka, ponovno poljubila djecu za laku noć i ovaj put im ostavila upaljenu malu noćnu lampu da lakše spavaju i polako otišla.
„Laku noć, sestrice! Hvala ti na spašenju!” nasmijao se mali brat i oba su djeteta uronila u carstvo snova. Znali su da su sigurni i da duhovi postoje samo u bajkama.
