Kad sunce ujutro izađe i obasja cijelu zemlju, na nebu se pojavi nešto čudno. Oblačić lebdi nebom, pahuljast i izgledom podsjećajući na šećernu vunu. Ostali oblaci su bijeli ili plavi, ali ovaj je ružičaste boje. To je zato što je čaroban. Na njemu sjede dva čarobna bića. One su vile. Jedna se zove Dobromila, a druga Dobrovila.
Ove dvije vile sjede na svome ružičastom oblaku od ranog jutra, putujući nebom po cijelom svijetu. One se brinu da su ljudi dobro i ponekad koriste svoje magične moći da pomognu ili poguraju ljude. Dobromila i Dobrovila su dobre vile koje se vole zabavljati.
Jednog dana kada su vile sjedile na oblaku, lebdjele nebom i gledale dolje u ljude na zemlji, primijetile su dvoje ljudi koji su se čudno ponašali. Mlada djevojka je šetala svog psa u parku. Prošao je zgodan mladić… Dok su se mimoilazili, sramežljivo su se pogledali, smješkali i kimnuli u znak pozdrava. Samo su prošli. Ali kad su došli malo dalje, djevojka se okrenula prema mladiću. Kad nije gledala, mladić se ponovno okrenuo prema njoj. Oboje su tako okretali glavu samo da se ponovno pogledaju. Tako je bilo svako jutro i svaki dan.
Nakon tjedan dana, Dobromila je rekla: “Dobrovila, ovaj tjedan smo razveselile djecu tako što smo im napravile čarobni beskrajni tobogan. Pomogle smo roditeljima da se ne svađaju. Pobrinule smo se da lopov iz parka ode u zatvor. Zar ne možemo ništa učiniti u vezi njih dvoje? Hoću reći, prilično je jasno da se sviđaju jedno drugome, gledaju se. Što ćemo učiniti?”
Dobrovila je razmišljala, a zatim se skrušeno nasmiješila i rekla: “Znam. Natjerati ćemo ih da se sudare. Kad sutra prođu, vezati ćemo ih.” “Ne, ne možemo to učiniti, uplašit će se!,” Dobromila je zakolutala očima. “Ne brini, imam plan”, odgovorila je Dobrovila.
Sljedećeg dana jedan stvarno ružičasti oblak polako je letio iznad parka. Na njemu su sjedile dvije vile čekajući da prođu djevojka i njen pas i mladić. Kad su ih ugledali izdaleka, Dobrovila je samo šapnula: “Gledaj i nemoj se preglasno smijati”.
Dobrovila je počela mahati rukama, a među njezinim se dlanovima stvorio mali vrtlog slabog ružičastog povjetarca. Tako je dugo vrtjela rukama, kao da je u dlanovima oblikovala vjetrovitu ružičastu kuglu. Trenutak kasnije zgrabila je čarobnu kuglu u dlan i svom snagom je bacila prema djevojci. Lopta je udarila u guzu njezina psa, a on je potrčao tako brzo da je djevojci skoro istrgnuo povodac iz ruke. Pas je trčao i trčao, a djevojka je trčala za njim dok je on povlačio njezin povodac.
Vila je za to vrijeme vodila psa s oblaka da potrči prema mladiću koji je išao nasuprot. Djevojka je govorila psu da uspori, ali vila je bila jača. Pas je brzo dotrčao do mladića. Djevojka nije stigla stati i naletjela je na njega. Uhvatio ju je kako ne bi pala, a dok su stajali u iznenadnom zagrljaju, vila je vodila psa da nekoliko puta obiđe oko njih tako da su se zapetljali u povodac i nisu se mogli pomaknuti. Kad je Dobromila vidjela što se dogodilo, valjala se po podu od smijeha.
Otada su vile svako jutro viđale djevojku i mladića kako idu zajedno u šetnju. Zahvaljujući vilama, pronašli su put jedan do drugog. Vile su ih trebale samo gurnuti.
Ako ikada vidite oblak koji izgleda drugačije od ostalih, možda će to biti onaj na kojem sjede Dobromila i Dobrovila. Vile uvijek lete po nebu, paze da sve bude kako treba.
