Bio jednom jedan mali dječak po imenu Jure. Ne bi tu bilo ništa neobično, takvih je dječaka na pretek u svijetu. Ali ovaj Jure je sve radio obrnuto.
Prva je to primijetila njegova mama. Zamolila je Jureta da pospremi svoju sobu. Umjesto da pospremi, Jure je pobacao svoje igračke po sobi, razbacao deke po krevetu, ispraznio teglu za cvijeće po njima i razbacao omote od bombona po sobi. Mama se naljutila i zamolila Jureta da to odmah počisti. Zatim je Jure izbacio odjeću iz ormara, razbacao bojice, ispraznio kantu za smeće i stavio smeće na stol. Mama je bila jako ljuta.
Sljedeći koji je primijetio Juretovo suprotno ponašanje bio je tata. Poveo je Jureta sa sobom u trgovinu.
“Ne diraj ništa i ostani sa mnom”, nagovarao je tata Jureta.
Ali tek što se tata okrenuo, Jure je počeo bacati stvari s polica. Otrčao je do polica s voćem i povrćem, gdje je razbacao naranče po podu, jednu gospođu opalio porilukom po stražnjici, a potom vrišteći trčao po dućanu. Tatu je bilo toliko sram da je htio u zemlju propasti. Bila je to velika sramota, a zaštitar je ispratio tatu i Jureta iz dućana.
Od tada je Jure morao ostati kod kuće i nitko ga nikamo nije vodio. Njegovi su roditelji bili prestravljeni zbog dana kada će Jure morati krenuti u školu. Kada su ga pitali veseli li se školi, odgovorio je da se veseli. Možda će ga škola naučiti kako se treba ponašati, nadali su se njegovi roditelji.
Prvog dana škole Jure je dobio cvijet za svoju učiteljicu. Majka ga je podsjetila da ne zaboravi pristojno pozdraviti kad uđe u učionicu. Poželjela mu je puno sreće i ostala čekati ispred škole.
Jure je ušao u učionicu i glasno povikao: “Hej, bako! I ti radiš ovdje?”
Učiteljica se trgnula, ali nije rekla ništa. Nije ništa rekla ni kad je Jure bacio cvijet kroz prozor. Ostala je smirena i pristojno zamolila Jureta da sjedne na stolicu.
Jure se umjesto toga popeo na njezin stol.
Učiteljica je problijedila.
“Siđi dolje, Jure”, naredila je svom učeniku.
Umjesto toga, Jure se popeo na ploču i sjeo je tamo.
Učiteljica se naljutila. Vikala je, prijetila, lupala ravnalom po stolu, ali sve je bilo uzalud. Kad je ravnatelj došao vidjeti zašto je tolika buka u učionici, učiteljica je istrčala iz učionice, skoro srušila ravnatelja i nestala.
“Nadajmo se da neće biti tako loše”, pomislio je ravnatelj te ušao u učionicu i odmah počeo davati upute djeci. “A sada, djeco, zapišite današnji datum u svoje bilježnice.”
Jure, koji je još uvijek sjedio na ploči, skočio je, izvadio svoju pernicu i flomasterom napisao jučerašnji datum na stolu.
“Nemoj nam uništavati stolove, Jure”, opomenuo ga je ravnatelj. I to je bila greška.
Jure je počeo šarati po svim stolovima, nogama i rukama po stolovima. Prestrašena djeca istrčala su iz učionice. Ravnatelj je potrčao za njima, zaključao Jureta unutra i nazvao njegove roditelje da im kaže kako ga ispisuje iz škole – morat će ostati kod kuće.
Tako Jure nije smio ići u školu. Roditelji su bili jako zabrinuti. Što bi mogli učiniti da pomognu Juretu? Ima li doktora za takvo ponašanje? Zvali su brojne stručnjake, ali nitko nije htio preuzeti tako težak slučaj obrnutog ponašanja. Neki su tvrdili da se radi o bespomoćnom slučaju, drugi da bi samo pomoglo da dječaka odvedu u zloglasnu popravnu školu dr. Krotlavova.
Tada se mama sjetila jednog svog ujaka koji je živio u selu daleko od ljudi.
“Taj čudak? Je li on taj kojem bismo trebali povjeriti našeg sina?” začudio se tata. Ali na kraju je pristao.
Ujak Leo bio je debeli stari mrzovolja s kojim nitko nije htio živjeti. Bio je strog prema svima i govorilo se da voli samo sebe. Juretovi roditelji doveli su Jureta s pismom u kojem su rekli da se on mora brinuti o njemu jer moraju iznenada otići na dugo putovanje u inozemstvo.
Ujaku to nije smetalo. Naprotiv, bilo mu je drago što ima kome zapovijedati.
“Pa, Jure, sad idem spavati. Pjevaj mi uspavanku. A kad ustanem, da se nisi usudio donijeti mi užinu. Na dijeti sam. Može?!” – viknuo je ujak Leo.
Jure je zašutio. Prvi put nakon toliko godina šutio je. Njegov ujak je ubrzo zaspao i Jure je pomislio da bi trebao otići do slastičarne kako bi uništio ujakovu dijetu. Kad se ujak probudio, čekao ga je zalogaj princes krafni, kremšnita i vanilin rolica.
“Da se nisi usudio zagristi,” promrmljao je stric Leo dok je jeo prvi kolač.
Ali ono što je Jure čuo bio je jasan poziv da i on jede.
“Joj, vani imam kokoši. Da se nisi usudio hraniti ih, baš su pohlepne. Neka same nađu nešto za kljucanje”, rekao je ujak.
Jure je istrčao van, nahranio kokoši i očistio im kokošinjac. Ujak će biti tako ljut, obradovao se Jure.
I tako su njih dvoje sasvim lijepo živjeli zajedno. Jure je radio, brinuo se o životinjama, pomagao ujaku u kući i radio sve što mu je ujak rekao da radi, samo obrnuto. I možete li vjerovati, draga djeco, da im je dobro išlo? Na kraju su se oboje dobro slagali. Ali nemojte ovo pokušavati kod kuće. Sigurni smo da nemate tako čudnog ujaka i mogli bi završiti kod doktora Krotlavova.