Iza gora, iza dola uzdizao se veliki dvorac. U tom je dvorcu vladao moćni stari kralj Digonos, koji je ondje živio sa svojom lijepom kćerkom Aurorom. I upravo je to posebno ime, Digonos, uvelike opisivalo kralja. Kralj je bio vrlo moćan, umišljen, uvijek je hodao uzdignuta nosa, uzdižući se nad svima. A to baš i nije lijepa karakteristika. Bojali su ga se svi u dvorcu, pa i oni koji su živjeli ispod dvorca, čak i dvorski kuhari, savjetnici, ali i vesela dvorska luda.
Kralj je uvijek hodao po dvorcu uzdignuta nosa, neprestano svima naređujući. Čak ga se i susjedno kraljevstvo bojalo jer je hrabro dobivao svaku bitku.
Međutim, kralj nije uvijek bio takav, znao je biti dobar i ljubazan, ali sve se promijenilo kada je prije mnogo godina umrla njegova lijepa supruga, kraljica. Sada su se, međutim, svi bojali kralja…svi, osim jedne prekrasne osobe, njegove jedine i prelijepe kćeri, princeze Aurore. Princeza je bila ljubazna, srce joj je bilo na pravom mjestu i svi su je u dvorcu voljeli jer je uvijek svima pomagala. Znala je da je njezin otac, kralj Digonos, bio dobar iznutra, voljela ga je i htjela je otvoriti to hladno srce. Ali još uvijek nije znala što učiniti da njezin otac ne bude tako umišljen i bahat.
Noć je preplavila kraljevsku dolinu svjetlucavim zvijezdama i teške kapi hladne kiše padale su na kićene prozore u kraljevskim odajama. “Eh, kad bi barem postojalo nešto što bi otvorilo srce moga tate”, pomislila je princeza dok je gledala kako se kapljice slijevaju niz prozor njezine odaje. Aurora je tužno uzdahnula, počešljala svoju zlatnu kosu, obukla bijelu spavaćicu i legla u svoj veliki ružičasti krevet. I te kišne i tmurne noći, lijepa princeza je usnula čudan san u kojem ju je posjetila čarobna vila.
U snu su se zlatokosa princeza Aurora i vila našle na prekrasnoj livadi punoj cvijeća, gdje se princeza Aurora okrenula i ugledala svoju prelijepu majku – kraljicu koja je davno umrla.
Čarobna vila se obrati Aurori: “Sada će ti kraljica dati vrijedan savjet koji će otvoriti kraljevo hladno srce”, reče čarobna vila i odleti. Međutim, san se i dalje nastavio. Kraljica je zagrlila svoju prekrasnu kćer Auroru, obrisala suze koje su joj tekle niz obraz i šapnula joj na uho: “Moja prekrasna kćeri, ne oplakuj moj gubitak, volim te više od svega na svijetu, a tako i tvoj otac, kralj,” rekla je princezina majka kraljica i nastavila: “Međutim, postoji jedna stvar koja će otključati kraljevo srce… Idi u kraljevski vrt, tamo cvjeta kamilica. Otrgni ju i skuhaj jak čaj za kralja. Jer to sam ja svom mužu, kralju, pravila svaki dan. To će mu sigurno otključati srce”, ljubazno je rekla mama i poljubila kćer u obraze.
Tada se princeza Aurora probudila iz svog neobičnog sna. Bila je tužna, ali i sretna, jer je nakon dugo vremena ponovno ugledala svoju lijepu majku – makar to bilo samo u snu. Bilo je rano jutro i kiša je odavno prestala. Sunce je ulazilo u njezinu kraljevsku odaju i princeza je točno znala što joj je činiti.
I kako je završilo? Je li princeza Aurora uspjela otključati hladno srce svog oca, kralja Digonosa? To ćemo, draga moja djeco, saznati u nastavku priče.