Daleko od nas usred velikog oceana nalazi se mali otok. Zove se Čarobni otok. Ima izuzetnu moć. Može razlučiti kakva je osoba zapravo, ima li dobro ili loše srce. Svaki put kad netko doživi brodolom na moru i dopliva do ovog otoka, doživi čudne stvari.
Bio jednom na moru mornar po imenu Oliver. Bio je dobar mornar i znao je dobro upravljati brodom. No neočekivano ga je uhvatila velika oluja. Nije mogao upravljati i držati brod na površini velikih valova. Na kraju je brod potonuo, a on je u čamcu za spašavanje otplovio do Čarobnog otoka. Nije znao gdje je i bio je premoren, pa je zaspao na obali. Probudilo ga je neko gurkanje.
Kad je otvorio oči, oko njega je bilo nekoliko prekrasnih majmuna. Svi su imali lijepo krzno, slatka bijela lica i duge repove. Već na prvi pogled vidjelo se da su prijateljski raspoloženi. Skakutali su oko njega i tjerali ga da ustane. Bio je jako slab i gladan, pa su ga neki od majmuna podržavali, a neki su mu davali banane da jede. Vodili su ga sve dalje u sredinu otoka. Napokon su došli do velikog vodopada. Oliver je nastavio gledati oko sebe, ne znajući što dalje i kamo krenuti. Majmuni su počeli skakati i plesati oko njega. Drveće i cvijeće počelo se savijati i naginjati, vjetar je počeo puhati, a mornar je čuo glas u vjetru. “Draga naša vodo, pokaži nam što si nam sakrila. Znaj kakav je čovjek, ako mu srce na pravi način treperi.” Bio je to glas upozorenja s otoka. Odjednom se zemlja počela tresti, vodopad se otvorio, a majmuni su počeli skakati i vrištati. Oliver se bojao. Znao je da otok želi da ode u otvoreni vodopad. Ali što onda? Kako bi izašao?
Duboko je udahnuo, skupio hrabrost i polako ušao unutra. Jeza mu je prošla niz leđa. Ali je vjerovao da je otok pravedan i da je njegova moć jaka. Otok bi vidio da je dobar čovjek. Kada je ušao u otvoreni vodopad, našao se u špilji. Bilo je hladno i oko njega su letjela čudna dugina svjetla. Oliver je kleknuo i skupio posljednje komadiće hrabrosti. “Čarobni i dragocjeni otoče, molim te, vidi me u ovom trenutku i pokaži mi put do mog odredišta. Molim te, pusti me kući, ponizno te molim i stavljam svoj život u tvoje ruke.” Svjetla su okružila Olivera i obavila ga svojim sjajem.
Osjećao je magičnu moć otoka kako ga istražuje i otkriva kakav je zapravo. Nakon jednog trenutka, svjetla su oslobodila Olivera i oblikovala strijelu na zidovima špilje. Pokazala mu je kojim putem treba ići da dođe kući. Mornar je hodao polako, a cijelo mu je tijelo prožimao neobičan topli osjećaj. Bilo mu je drago što je čarobni otok prepoznao da je dobra osoba.
S osmijehom je napustio čarobni otok, a na izlasku je izdaleka mahnuo majmunima. Znao je da mu nitko neće vjerovati, ali je isto tako znao da nikada neće zaboraviti takvo iskustvo.
