Bilo je jedno selo skriveno iza planina i dolina. U selu su živjeli ljudi čija je srca odavno napustila ljubav, osim jednog dječaka, Jurice, koji je sa svojom majkom živio u kućici u blizini šume. Nisu imali puno, ali ljubav je činila njihovu obitelj jakom. Jurica je bio dječak dobrog srca koji je vjerno pomagao majci u pekari.
Dječak je bio vrlo pametan i njegova slasna peciva punila su trbuhe cijelog sela, iako još nitko nije cijenio njegovu vještinu. Djeca po selu su ga zadirkivala da samo djevojke peku kolače. Plašljivi Jurica stoga je jednog dana odlučio to promijeniti. Dok je koračao prema pekarnici, usput je susreo djecu koja su mu se smijala i počela ga loviti po selu.
Kovrčavi dječak je bio brži, sakrio se od njih, a kad je bio na sigurnom, ušao je u pekaru, obrisao suze i počeo peći medenjak za mesopusno slavlje. Ako ne može imati pravog prijatelja, napravit će ga od komada medenjaka, rekao je sebi. Mijesio je tijesto kad je u njega pala zalutala suza. Dječačić nije primijetio, dovršio je medenjak, zatvorio pećnicu i čekao da se ispeče. U međuvremenu je gledao ptice koje su se igrale na nebu. “Ne brini, sine, jednog dana će tvoje dobro srce naći prave prijatelje i razumijevanje, kao one ptičice na nebu,” rekla mu je mama. Jurica ju je toplo zagrlio i vjerovao da ima pravo. Kad je medenjak bio gotov, Jurica je odrezao jedan komad od kojeg je oblikovao malog čovječuljka. Dječačić je odnio ostale medenjake na slavlje, ali je zadržao jedan medenjak i otišao kući. I tamo mu se medenjak obratio: “Tvoja će suza odčarati cijelo selo, njihova će srca ponovno biti ispunjena ljubavlju i razumijevanjem”, rekao je Jurici.
Dječačić nije vjerovao, a kasnije je s mamom otišao na mesopusno slavlje, gdje su ih svi počeli srdačno dočekivati i zahvaljivati im na donesenim medenjacima. Od tog dana Jurica ne samo da je pronašao prijatelje, već su se zahvaljujući medenjaku srca seljana ponovno otvorila i dozvolila da u njih uđe ljubav prema drugima – upravo zahvaljujući Jurici koji ih je oslobodio od davnog prokletstva.
