Bio jednom jedan mali dječak po imenu Kristijan. Plavokosi dječak je najviše na svijetu volio bajke, ali najviše one koje bi mu majka pričala svaku večer prije spavanja. Kristijan bi navečer poslušno ležao u svom krevetiću, do ušiju pokriven toplim poplunom i slušao čarobnu priču za laku noć koju bi mu pričala majka.
Kao i svake večeri, dječačić je želio čuti priču o čarobnim cipelama. Majka je lijepo sjela kraj dječačića na krevetić i počela pričati priču:
“Bila jednom jedna djevojčica koja je silno željela letjeti. Djevojčica je to silno željela, sve dok jedne zimske večeri nije sanjala čudan san. U snu je djevojčicu posjetila čarobna vila koja joj je donijela posebne cipele. Nisu to bile obične cipele! Bile su to leteće cipele!” nastavila je priču Kristijanova mama, a dječačić je nestrpljivo slušao svaku riječ čarobne bajke. To mu je bila omiljena priča!
„Djevojčicu je svaku noć u snovima posjećivala čarobna vila koja joj je donosila leteće cipelice… I tako je djevojčica u svojim snovima proputovala cijeli svijet. Svake večeri mala kovrčava djevojčica letjela je poput ptice koja lebdi nebom među rasplesanim svjetlucavim zvijezdama. Lebdjela je na vjetru kao perce, otkrivajući čari magije. Sve dok jedne večeri djevojčica nije prerasla cipele. Vila joj je objasnila da su joj cipele otvarale vrata u svijet koji može vidjeti samo dijete najčistijeg srca, koje istinski sluša. Djevojčica je bila sretna što je vila izabrala nju. No, vila je nastavila i također rekla da su joj cipele premale i da ih treba dati samo onome tko ih zaista zaslužuje. Djevojčici se to nije svidjelo, željela je cipelice samo za sebe, ali je kasnije shvatila da takve čarobne cipelice koje mogu letjeti treba dijeliti“, nastavila je priču majka milujući Kristijana po kosi.
“Djevojčica je sada odrasla i letenje ju je jako promijenilo, jer još uvijek vidi magiju i čari u svom životu. I u tome nema ništa loše. Ne zna je li letjela u snovima ili je to bila stvarnost, ali zna da je vila otvorila vrata u čarobni svijet. I zato, sine mili, ove cipele poklanjam tebi,” završila je priču mama.
Što? Kristijan nije pamtio takav završetak i s nevjericom je ispod pokrivača pogledao majku. Uostalom, priča završava s djevojčicom koja leti, pomislio je dječak. I onda je shvatio! Djevojčica i njezini snovi o letenju… Čarobne cipelice i vila! Ta djevojčica je njegova mama!
“Jesi li to ti?” iznenađeno je upitao dječačić. Mama se slatko nasmiješila i kimnula. Pružila je čarobne cipelice dječaku i rekla: “To je dragocjen dar i sada će ti dobro doći. Dugo sam godina čekala onoga tko ih zaista zaslužuje. A to si ti, moj dragi sine. Ali moraš mi obećati da ćeš pomno paziti na cipele. Cipele će raditi samo noću, kada utonete u najdublji san. Onda se probudiš i poletiš. A kad su ti cipele premale, pospremi ih i daj nekome tko ih stvarno zaslužuje”, odgovorila je mama.
Dječačić je poslušno kimnuo, pokrio se svojim poplunom sa autima, zagrlio medvjedića i čarobne cipelice i otišao u carstvo snova. Mama se nasmiješila i pustila dječačića da sanja… Ili da leti?
Djeco moja draga, na vama je… Sve se može dogoditi u snu, on je otvorena kapija u čarobni svijet mašte. Kao što je jedna djevojčica letjela u svojim snovima. Ili je to bilo stvarno?
