Iza planina i dolina, gdje su se rijeke slijevale, a pijesak sipao, skrivala se čarobna šuma. U toj šumi bile su skrivene neviđene čarolije i čarobne životinje. Svi su pomagali jedni drugima, a šumom su vladali mir i veselje. Ljudi, međutim, nisu znali za tu šumu. I tako je trebalo ostati.
U čarobnoj šumi nisu živjele samo čarobne životinje već i druga čarobna bića poput vila, vještica i vilenjaka. Svi su živjeli zajedno u slozi. Životinje su se veselo igrale po šumi, a mali vilenjaci donosili su sreću svim bićima u šumi svojim čarobnim djetelinama s četiri lista, koje su raznosili uokolo. Svatko tko bi pronašao jednu od tih zelenih djetelina bio bi vrlo sretan.
Čarobne vile bile su prekrasna stvorenja koja su letjela šumom sa svjetlucavim krilima, pazeći da šuma buja i da nijedno stvorenje ne ostane gladno.
Vještice su pak liječile svakoga kome je to trebalo, koristeći svoje čarobne napitke.
Bijela, mudra sova po imenu Mudrica bdjela je nad cijelom šumom, štiteći njezine čarolije. Bila je vrlo mudra i uvijek je imala savjet za svakoga.
U šumi su svi voljeli jedni druge. Jedino je vila Žuborka toga dana bila tužna. Letjela je šumom kad je ugledala nešto što ju je jako rasplakalo. Ni djetelina s četiri lista nije joj popravila raspoloženje. “Što se dogodilo?” upitao je vilenjak Žuborku. Tužno je sjela na vlat trave i zaplakala. “Netko je posjekao naše drveće, a želi ovdje izgraditi… dućane!” uzdahnula je, pokazujući prema rubu šume.
“O ne! Tko?? Tko bi to učinio?!” ljutito je povikao vilenjak.
Ali nije to bio čovjek: bio je to veliki, bučni stroj koji su pokretala bića kojih su se čarobna stvorenja najviše bojala: ljudi! Ljudi su došli uništiti njihovu prekrasnu šumu, njihovu prirodu!
Nisu mogli tek tako odustati. “Ne brini, spasit ćemo naše drveće i šumu!“ odlučno je povikao vilenjak i, zajedno s vilom Žuborkom, krenuo u potragu za sovom Mudricom. Sve su joj ispričali.
“Kako ćemo spasiti našu šumu?” upitala je Mudrica sva čarobna bića na poslijepodnevnom sastanku.
“Bacit ćemo čaroliju na ljude!” Sova samo odmahne glavom. “Onda im dajmo napitak,” predloži vještica Olga.
“Ne, ne smijemo upotrebljavati čarolije na ljudima. To je zabranjeno, šuma bi se naljutila”, rekla je Mudrica.
“Pojedimo ih!”, predloži moćni vuk zavijajući od uzbuđenja. Sova ga strogo pogleda i odmah odbaci taj prijedlog. “Nećemo nikoga pojesti!” rekla je.
Sva bića šume duboko su razmišljala: što bi mogla poduzeti? Kako će spasiti svoju šumu? Tada je Žuborka dobila ideju.
„Prestrašit ćemo ih da više nikada ne dođu u našu šumu!”, odlučno je uzviknula.
Tako je i bilo. Sva bića i životinje udružili su snage i zaputili se do ruba šume. Tamo su se drvosječe spremale posjeći još jedno drvo, dok je jedan čovjek držao nacrte u ruci. Šumu su htjeli pretvoriti u trgovački centar. Odjednom su se papiri s nacrtima podigli u zrak. Ljudi su se iznenađeno pogledali dok su im se strojevi počeli okretati u krug. Nisu ih mogli zaustaviti. Vilenjaci su puhali u svoje djeteline s četiri lista usmjeravajući ih prema strojevima, prisiljavajući ih da se vrte. Vukovi su glasno zavijali, medvjedi su se polako približavali, a vještice su puštale jezive zvukove.
Ljudi su bili toliko prestravljeni da su iskočili iz strojeva, zgrabili svoje stvari i pobjegli. Nikada se više nisu vratili u čarobnu šumu, sad je opet bila mirna i sigurna. Zbog toga što su se svi držali zajedno i pomagali jedni drugima, uspjeli su spasiti svoju šumu!
