Usred duboke šume stajao je panj. Bio je jedini nadaleko i naširoko. Uokolo je rasla paprat i tu i tamo koja pupavka. Svake večeri vila je sjedila na tom panju. Bila je vrlo mala. Kad bi odrasli prolazili, sve što bi mogli vidjeti bilo je malo svjetlo na panju. Ali nisu znali da je to vila.
Jednog je dana onuda prolazila Karolina. Djevojčica s kikicama iz obližnjeg sela. Šetala je šumom, tražila vrganje i borovnice. Počinjala je večer i Karolina je bila sve umornija. Odlučila je prije odlaska kući malo sjesti na najbliži panj.
Upravo se htjela nasloniti da se odmori kad je odjednom čula glas. “Pazi, što radiš? To sam ja. O da. Ovo mi se stalno događa. Tako sam mala da me nitko ne može vidjeti.” Karolina je poskočila, tražeći tko joj se obraća. Tek nakon nekoliko trenutaka ugledala je sićušnu vilu na panju. Sjedila je ondje pognute glave i plakala. Bila je jako tužna, “Žao mi je što te nisam vidjela, ali nisam te htjela povrijediti. Zašto plačeš? Što se dogodilo?”
Vila je podigla glavu, pogledala Karolinu, obrisala suze i počela objašnjavati. “Tužna sam jer sam mala. Najmanja od svih vila ovdje u šumi. Ne mogu ni plesati s njima noću kraj jezerca jer ne skačem tako visoko tijekom plesa kao druge vile. Jednostavno sam mala i ne mogu to napraviti. Pa umjesto toga, svake noći sjedim ovdje na panju, sama.”
Karolina se sažalila nad vilom. Nježno ju je uzela u ruku. Pomilovala ju je i rekla: “Nema veze što si mala. Ja sam najmanja od sve djece koju poznajem. Ali svejedno možeš činiti velike stvari. Vježbat ćemo zajedno. Dolazit ću ovdje svaki dan i plesat ćemo zajedno i naučit ćeš skočiti koliko god trebaš. Vidjet ćeš da možeš.”
Od tada je Karolina svaki dan odlazila u šumu. Vila joj je pokazala ples, a Karolina je s njom marljivo vježbala dajući joj savjete kako poskakivati. Vježbale su okrete i skokove, pošteno se istezale i postajale sve bolje. Bilo je teško, ali ni jedna nije odustajala.
Nakon nekoliko tjedana stigao je veliki dan. Vila je s ostalima išla plesati uz jezerce. Htjela im je pokazati da može sve. Karolina ju je, kao dobra prijateljica, otišla ispratiti i također htjela vidjeti hoće li uspjeti. Sjela je blizu jezerca. Uokolo je bio mrak. Odjednom je mjesec obasjao cijelo jezerce. Blagi vjetar donio je prekrasnu melodiju i vile su počele plesati na jezercu. Jedna je bila najmanja, ali je sve lijepo uspjela napraviti. Čak i zadnji i najteži okret sa skokom. Vidjelo se kako je vila sretna. Nakon plesa Karolina je dotrčala do nje i srdačno je zagrlila. “Vidiš, uspjela si.” S ljubavlju ju je pohvalila. “Hvala ti što vjeruješ u mene i pomažeš mi”, vila je zahvalno odgovorila.
Karolina je nakon toga svaku večer odlazila na jezerce i gledala svoju prijateljicu kako lijepo pleše. Svaki put je shvatila da i netko mali može učiniti velike stvari.
Moj momak mi cita svako vece pred spavanje 🌸💋