Čak i mala stvar može nekoga usrećiti

Usred zelene livade stajalo je drvo. Moglo se vidjeti nadaleko jer je bilo tako veliko. Deset odraslih osoba ne bi bilo dovoljno da zagrle njegovo ogromno deblo. Svake je godine lijepo cvjetalo, a krošnja mu je bila tolika da joj se kraj sa zemlje nije vidio. Ali to nije bilo obično drvo. U njegovoj bogatoj kruni živjelo je nekoliko vilenjaka.

Trčali su među granama, spavali i odmarali se na njegovim velikim listovima i jeli plodove. Ovi vilenjaci nisu puno izlazili među ljude. Bili su zadovoljni na svom stablu. Ali jedan od vilenjaka bio je najstariji i najmudriji, te im je ponekad dao zadatak da pomognu ljudima. Svi su ga zvali Mudrić, jer im je uvijek davao najbolje savjete.

Jednog dana vilenjak Mudrić pozvao je svoje vilenjake. Svi su lijepo sjedili na svojim granama i slušali što govori. Najstariji vilenjak pročisti grlo i reče: “Došlo je vrijeme da pomognete ljudima. Treba im utjeha, treba im podignuti raspoloženje. Tužni su. Previše su zabrinuti i zaboravili su se radovati. Na vama je da odlučite kako ćete to učiniti. Samo naprijed.”

Među vilenjacima se začuo žamor. Svi su se dogovarali i pitali kako to učiniti. Smišljali su svakakve ideje, ali nikako nisu uspjevali smisliti nešto što bi razveselilo ljude. Nisu znali nikakve velike mađioničarske trikove, pa su morali smisliti nešto jednostavno. Nakon nekog vremena, jedan vilenjak je nešto smislio. Rekao je svoju ideju i svi su se složili. Odmah su se bacili na posao. Neki vilenjaci su dobili papir, a neki stabljiku cvijeta. Stručak je ostavljao trag zelene boje, pa je služio kao pero. Na papiru su stabljikom napisali poruku. Savili su papir u oblik laste. Odnijeli su ju u grad. Popeli su se na najveće stablo i bacili papirnatu lastu s porukom u grad među ljude. Lebdjela je zrakom. Letjela je među ljudima. Sve dok nije sletjela na klupu pored tužnog starca. Primijetio je lastu, uzeo je, pročitao poruku na njoj i slatko se nasmijao. Ustao je i poslao lastavicu dalje. Lastavica je opet neko vrijeme veslala na vjetru, a onda je sletjela pokraj majke i djevojčice. Djevojčica je uzela lastu, pročitala poruku, nasmiješila se i pružila je majci. Majka je pogledala lastavicu, pročitala poruku, a na licu joj se pojavio osmijeh. Obje su zatim poslale lastavicu dalje.

Ovo je trajalo i trajalo. Svi koji su pročitali poruku na lastavici nasmiješili su se, bilo da su više ili manje tužni. Vilenjaci su gledali i bili sretni što su izvršili svoj zadatak. Razveselili su neke ljude. Navečer su to ispričali svom najstarijem vilenjaku Mudriću. Pažljivo ih je slušao i razveselio se. Zatim ih upita: “A što je pisalo na lastavici?” “Nasmiješi se, to ti najbolje stoji”, vilenjaci su odgovorili.

Najstariji vilenjak Mudrić bio je ponosan na njih. Jednostavnom rečenicom i ljubaznim činom dobrote mogli su razveseliti ljude. Vilenjaci su naučili da ne trebaju činiti velike stvari da bi nekoga usrećili. Samo to moraju misliti od srca. Do danas, mali vilenjaci sretno žive na tom stablu. I svaki dan se vesele zadatku koji će im Mudrić dati.