Bogataš i siromah

Bila jednom dva brata. Nisu imali mnogo toga zajedničkog osim izgleda. Jedan je bio nevjerojatno bogat, a drugi siromašan kao crkveni miš. Bogati brat zvao se Vjekoslav. Jednog dana zamolio je svog siromašnog brata Jasena da mu čuva snopove u polju. Tako dođe Jasen da stražari.

Odjednom je ugledao žensku osobu odjevenu u bijelo kako skuplja zaboravljene klasove u polju i dodaje ih u snopove. Bila je gotovo prozirna.

“Tko si ti?” upita Jasen užurbano.

“Ja sam Vjekoslavova sreća. Pomažem mu da u svemu uspijeva”, rekla je žena, užurbano nastavljajući skupljati preostale klasove kako bi bogati brat imao još više pšenice.

“Sreća? Pa, zbilja sam sretan zbog svog brata. Ali zar nema i moje sreće negdje na svijetu?” rekao je Jasen sa smiješkom.

Žena je brzo skupila posljednje klasje i zatim rekla Jasenu, “Kreni u ovom smjeru, gdje sunce izlazi. Tamo ćeš pronaći svoju sreću.” Čim je završila, nestala je.

Jasen je o svemu tome razmišljao ostatak dana. Sljedećeg jutra odlučio je otići na istok i tamo pokušati pronaći svoju sreću. Već je bio skoro izašao iz svoje kuće kad mu iza peći na leđa skoči siva osoba u poderanim dronjcima i povika: “Ne možeš nikamo bez mene. Ja ću zauvijek ostati s tobom!”

“A tko si ti?”

“Ja sam tvoja bijeda. Živjela sam sretno s tobom toliko godina i nikad te neću ostaviti”, objasnila mu je siva osoba.

“Pa nije ni čudo što, što god radim, jedva da imam dovoljno novca za hranu i goli krov nad glavom,” procijenio je Jasen, kojemu je sada bilo sve jasno. U međuvremenu mu se u glavi rađao plan kako da se riješi svoje bijede. Sigurno ju nije namjeravao ponijeti sa sobom.

Zatim je glasno rekao: “E, draga moja, ne mogu te vući na leđima. Hajde, pokušaj se uvući u ovu bocu, a onda ću te staviti u svoju putnu torbu.”

Sijeda starica je pobjedonosno zacvilila i kao ništa skliznula u bocu. Kad je ušla, Jasen je temeljito začepio bocu. Potom ju je zakopao u šumi na putu do svoje sreće, kako više nikada ne bi mogla izaći van, a da je ujedno niti jedan nesretnik ne bi slučajno otkrio. Nije želio nikome donijeti nesreću.

A onda je krenuo na istok kako bi pronašao svoju sreću.

Nakon nekog vremena stigao je u grad i odlučio pokušati pronaći posao kako bi dodatno zaradio dok ne nađe sreću. Sreća mu se osmjehnula jer je vrlo brzo našao posao. Jedan od bogatih gospodara grada povjerio mu je da iskopa podrum. Nije trebao dobiti nikakvu plaću, ali je mogao zadržati sve što je iskopao. Jasen je kopao i bio je dobar u tome, navikao je na težak rad. Nakon nekoliko sati udario je u nešto tvrdo. Obrisao je prašinu i tvrda je kvrga zablistala. Bila je to zlatna gromada. Prema dogovoru, grumen zlata trebao je biti sav njegov, ali je novac za njega podijelio s čovjekom na čijem ga je zemljištu iskopao. To mu se činilo pošteno.

Sljedećeg dana Jasen je nastavio kopati da dovrši ono što je obećao. Već je bio završio prekopavanje cijelog podruma kad je došao do kraja, gdje je otkrio željezna vrata. Otvori ih i ugleda zlato i drago kamenje, veliko bogatstvo. Tu je bila i škrinja iz koje je čuo glas: “Otvori, gospodaru.” I otvori ju, a iz nje iskoči osoba odjevena u bijelo. Izgledala je kao sestra žene u bijelom s Vjekoslavovog polja.

“Gospodaru, ja sam tvoja sreća”, rekla je osoba. “Dugo sam te ovdje čekala. Sad kad si me pronašao, ostat ću s tobom.”

Jasen je opet zatečeno bogatstvo podijelio s gospodarom koji mu je povjerio radove na svom imanju. Ostalo mu je toliko da je jedva znao kako to potrošiti. Štoviše, već je uspijevao u svemu, jer je pronašao svoju sreću.

Uskoro je gradom prolazio Jasenov brat Vjekoslav koji je bio na poslovnom putu. Kad je naletio na Jasena, nije mogao vjerovati svojim očima. Njegov siromašan brat bio je odjeven kao gospodin! Jasen je bio jako sretan što vidi Vjekoslava i pozvao ga je u svoju otmjenu novu kuću na večeru. Rekao mu je kako mu se život zauvijek okrenuo naglavačke kada je otkrio svoje bogatstvo i oslobodio se siromaštva.

Vjekoslav je dopustio Jasenu da ga počasti, ali je ubrzo požurio kući. Ispričavao se za hitne dužnosti. Ali istina je da je otišao jer ga je obuzela zavist i želio je pokvariti Jasenovu sreću. Želja da naudi bratu ga je otjerala u šumu, na mjesto koje mu je Jasen opisao kao skrovište boce zapečaćene bijede.

Brzo je kopao dok nije naišao na bocu. Odmah ju je otvorio i pustio da bijeda iskoči. Htio ju je odmah poslati Jasenu, ali dogodilo se nešto što nije očekivao. Oslobođena bijeda mu se zahvalila i obećala: “Hvala ti što si me izvukao iz te boce, već su mi leđa bila slomljena. Nikada neću ostaviti tebe ni tvoju obitelj za nagradu. Nikad!” Vjekoslav se uzalud pokušavao izvući, bijeda ga više nije napustila. Nije mogao nijedan posao dovesti do uspješnog završetka; naprotiv, usput su ga još i opljačkali. Kuća mu je izgorjela, a siromaštvo ga je pratilo gdje god je išao. Na kraju je završio kao prosjak.

U bajkama i životu često se priča o zlim bogatašima i čestitim siromasima. Ali Vjekoslav je bio izjedan od zavisti bio bogat ili siromašan. Jasen je pak bio vrijedan i dobar čovjek s novcem i bez novca. Moguće je obogatiti se i trudom i srećom, ali tu sreću treba onda cijeniti, a ne ponositi se. Kao što je učinio nekoć siromašni Jasen kad se obogatio. Jer bogatstvo je nestalna stvar, a novac se lako rasipa.