Armida je otišla u potragu za Ledenim tigrom, čarobnjakom koji je jedini mogao skinuti kletvu s njezine zemlje i ponovno stvoriti proljeće. Ali njegov je dvorac bio daleko, a pred njom su se protezala bijela i beskrajna snježna polja. Armida je bila promrzla do kostiju, vjetar se naslanjao na nju i usporavao je, a povrh svega tonula je u snijeg koji je trenutno padao.
“Kad bi barem postojao neki način da se brzo pređe preko snježne ravnice”, uzdahne djevojka. “Bojim se da ću se smrznuti prije nego što stignem.”
Odjednom su se pojavili vukovi. Dotrčali su, upregnuli se u saonice i pozvali Armidu: “Armido, nemoj biti tužna. Došli smo ti se odužiti što si nas ove zime nahranila. Sjedaj na saonice i odvest ćemo te do kraja ravnice.”
I tako su vukovi nosili ljubaznu princezu preko dugog snježnog polja. Kod ponora, koji se protezao dokle je pogled sezao, a bio toliko širok da ga nijedno živo biće nije moglo preskočiti, vukovi su se oprostili i razbježali.
Armida je tužno pogledala dubinu koja se otvorila pred njom.
“Da bar imam krila kao ptica, lako bih je preletjela.”
Iznenada je iznad glave začula zveckanje rodina kljuna.
“Armida, letimo ti u pomoć jer nam nisi dala da se smrznemo u jezercu i ugrijala si nas, prenijet ćemo te na drugu stranu!”
Dvije su rode zgrabile Armidu za ruke i prenijele je preko ponora.
“Hvala vam, rode.”
“Nema na čemu, curo. Sretno”, poželjele su joj rode i odletjele.
Jezero je čekalo Armidu. Jedina sreća je da je bilo zaleđeno. Armida je obula klizaljke koje joj je trgovac dao za spas njegove kćeri i ustala se. Ali tek što je odskočila, poskliznula se i sjela stražnjicom na tvrdi led.
“Da, teže je nego što izgleda.”
Armida je uzela štap da se osloni. No nakon nekog vremena više joj nije trebao, jer je naučila stati na klizaljke i ići naprijed. Poletjela je preko leda. Dok je klizila, pred njom se počeo pojavljivati otok s dvorcem. Skoro je stigla.
Otklizala je do otoka, obula čizme i krenula prema dvorcu. Pokucala je na vrata, ali nije bilo odgovora. Vrata su se otvorila sama od sebe uz škripanje. Armida je ušla. Hodnici su je odveli do prijestolne sobe, gdje je tigar sjedio na prijestolju.
“Što želiš? I kako si došla ovamo?” zarežao je tigar.
“Ja sam Armida i došla sam spasiti naše kraljevstvo. Molim vas, vratite mu proljeće.”
“Ovo je kazna za kralja i njegove vojnike koji su me prije mnogo godina namamili u zamku i ostavili da se smrznem u bloku leda. Kazna koju zaslužuje.”
“Ali ne kažnjavaj sve. Nedužni ljudi i životinje također pate. A zašto se ne pretvoriš u kralja?”
Tigar je zarežao. Naposljetku je frknuo i priznao: “Ne znam kako. Zaboravio sam kako se promijeniti unatrag svih godina dok sam bio zarobljen u kocki leda.”
Armida je ispričala tigru što je sve vidjela na putu ovamo, kako je pomogla životinjama i ljudima i kako su joj se oni odužili. Oni su bili razlog zašto je dogurala ovako daleko.
“Jesi li prešla toliki put da me pitaš za proljeće?”
“Došla sam i po tebe. Ipak si mi rođendanski poklon”, nasmiješila se Armida.
“Poklon, kažeš”, zakikotao je tigar. “Ali dobro, vratit ću proljeće tvojoj zemlji. Bez tebe bih i dalje bio kocka leda.”
Tigar je mahnuo repom i poslao čaroliju koja je odletjela sve do zemlje princeze Armide. Otopila je sav led i snijeg, pustila sunce da proviri iza oblaka, a za sobom je ostavila toplinu i proljetno cvijeće.
“Ali ti ćeš sada ostati ovdje sa mnom i postati moja nevjesta. Inače će se zima vratiti u tvoje kraljevstvo.”
“No dobro.”
Ubrzo se dogodilo čudno vjenčanje. Princeza Armida udala se za ledenog tigra. Kad ga je poljubila, pretvorio se u zgodnog mladića. Ostale su mu samo tigraste oči. Upravo su te oči natjerale Armidu da ga tog dana pusti da se otopi od leda. Slavlje je potrajalo još tjedan dana, a Ledeni tigar odlučio je pustiti da se u njegovoj zemlji mijenjaju četiri godišnja doba – proljeće, ljeto, jesen i zima. Jer sva su lijepa i draga kao njegova voljena princeza Armida.
