Ally je bila djevojčica stara otprilike koliko i ti. Imala je svijetlu kosu s prekrasnim kovrčama, čokoladno smeđe oči i uvijek osmijeh na licu. Bila je fina i dobra djevojčica. Živjela je blizu šume i u njoj je provodila dosta vremena. Voljela je promatrati životinje ili jednostavno šetati uokolo, slušati pjev ptica. Ali danas tamo nije šetala sama.
Hladna se magla valjala šumom tog jutra. Životinje su još spavale ili su tek izlazile iz svojih jazbina. Obično je početkom ožujka bilo prohladno. Ally je skakutala kroz šumu, skupljala šišarke koje bi nosila do hranilišta za jelene kako bi jelenima bilo lijepo. Dok se saginjala da pokupi borove iglice, tihi glasić ju je pozvao: “Bok, Ally, kako si danas?”
Djevojka se zaprepasti. Skočila je u stranu, ogledavajući se oko sebe. Nije mogla nikoga vidjeti. “Ovdje dolje. Ispod borovih iglica. Pogledaj bolje,” ponovno je čula tihi glas. Ally je spustila pogled. Kraj svojih nogu, u hrpi malih šipavih grana, ugledala je sićušnu vilu. Vila joj je mahala rukom i nastavila govoriti: „Ja sam šumska vila. Gledam te već dugo. Pametna si i ljubazna. Pomažeš životinjama. Ja zapravo imam magične moći. Zbog toga bih te željela nagraditi za tvoj ljubazan odnos prema šumi. Gledaj, imam nekoliko stvari ovdje.”
Sićušna vila je iz džepa izvadila salvetu, palicu, šešir i malu torbicu. “I sada je sve ovo tvoje. Molim te, uzmi ih – pružila je vila ruke. “Što da radim s njima?” rekla je Ally. “Moraš ih koristiti, naravno! Oni ti mogu puno pomoći u životu. To su čarobni predmeti. Gledaj, pokazat ću ti,” nastavila je vila, redom podižući svaki od predmeta.
Prvo je podigla salvetu. Prostrla ju je po zemlji i rekla: “Salveto, posluži gozbu.” Umjesto da se pojavi hrana, salveta se sama smotala i počela skakutati uokolo kao da traži nekog zločestog čovjeka kojeg bi naganjala. “Pa, to je zbunjujuće”, rekla je vila. Zatim je uzela palicu i rekla: “Palico, čuvaj stražu.” Palica je zauzela borbeni položaj, ali umjesto da pronađe nekoga zlobnog da im održi lekciju, počela je plesati u travi i dozivati hranu. Vila nije mogla vjerovati svojim očima.
“Ne mogu vjerovati! Svatko od njih radi ono što onaj drugi treba raditi”, vrtjela je glavom mala vila. Isto je vrijedilo i za šešir i torbicu. Novac je ispadao iz šešira, a torbica je činila osobu nevidljivom. Šumska vila se zgrozila: “Sve sam zabrljala. Čarobni predmeti su zamijenili svoje moći. Što ću učiniti? Napravila sam nered od svega. Htjela sam te nagraditi. Pomoći ti. A sada ne mogu. Ajoj.” Ali dok je vila bila sva tužna, Ally se i dalje smiješila.
“Ali draga vilo, nije važno. Baš lijepo od tebe što si mi htjela dati poklone. Bit ću sretna zbog darova čak i ako se njihove magične moći zamijene. Barem će mi izmamiti osmijeh svaki put kad ih koristim. I mislit ću na tebe. Nemoj biti tužna”, tješila je Ally vilu.
“Ally, tako si ljubazna. Uistinu. Ovdje su svi čarobni predmeti i nadam se da će ti ipak pomoći, čak i ovako zbrkani. Nikada neću zaboraviti koliko si bila dobra prema meni, nisi se naljutila na mene,” rekla je vila, pružajući sve čarobne predmete Ally. Zatim je nestala natrag u borovim iglicama. Ally je bilo jako drago. Darove je uvijek držala pri ruci. Nosila ih je posvuda. Uz njih je naučila čarati i nikada nije zaboravila ljubaznu, zbunjenu vilu iz šume. Ponekad je čak pomislila da ju je ugledala u borovim iglicama.
