Jednom davno u dalekoj zemlji živio je siromašan dječak. Zvao se Aladin. Svakodnevno je šetao tržnicom među ljudima, volio je vrevu i volio je razgledavati sve lijepo što trgovci nude. Ali mogao je samo gledati, jer su on i njegova majka bili siromašni i ništa od toga si nisu mogli priuštiti.
Jednoga dana Aladin je na tržnici sreo zanimljivog čovjeka. Izgledao je kao bogati trgovac iz dalekih zemalja, ali je zapravo bio čarobnjak. Pričao je Aladinu priče pune pustolovina. Dječak ih je volio slušati i navečer bi ih ispričao svojoj majci.
“Ne znam, Aladine”, rekla je njegova majka. “Taj čovjek mi se čini nekako čudan. Ima zanimljivih priča, ali čuvaj ga se. Ti ga uopće ne poznaješ, a tako si povjerljiv. Nisu svi ljudi dobri i pošteni.”
Ali sljedeći dan Aladin je ponovno sreo čarobnjaka. Njegove su priče bile još zanimljivije nego jučer. Zatim je odveo Aladina iz grada.
“Hoćeš li i ti doživjeti avanturu?” upita čarobnjak.
“Naravno da hoću. Ali ovdje u gradu jedva da ih ima.”
“Ovdje je ulaz u podzemnu grobnicu. Mršav si, stisnut ćeš se tamo.”
“Ne vidim ništa. Samo kamenje i pijesak,” Aladin se namrštio na mjesto na koje je čarobnjak pokazao.
“Pa naravno, prvo moraš reći lozinku. Hoću reći, čaroliju. Kad se otvori ulaz, ušuljaj se i donesi mi staru svjetiljku. I ne diraj ništa drugo unutra, u redu?”
Aladin je još imao puno pitanja, ali čarobnjak je već počeo mrmljati čarobnu formulu. Kamenje se razmaknulo, otvorivši tako uzak otvor da se čak i Aladin namučio da se provuče kroz njega.
Kad je sišao, okružio ga je mrak i pljesniv miris mjesta na koje noga nije kročila dugo vremena. Kad se osvrnuo oko sebe i naviknuo na polumrak, umalo nije sjeo na guzicu od čuda. Oko njega je bilo toliko zlata, dragulja i dragog kamenja da se nije mogao pomaknuti. Ovo nikada u životu nije vidio.
“Hajde, hajde. Uzmi svjetiljku i ne obaziri se ništa”, vikao je čarobnjak odozgo.
Aladin je otrčao do kraja grobnice po svjetiljku. Podigao ju je i odnio natrag. Ali tada ga je opčinio prekrasan prsten. Nije mogao odoljeti, podigao ga je i stavio na prst. I zašto uzeti samo prsten? Još nešto za mamu, da joj malo pomogne. U džep je stavio pregršt zlata.
“Aladine, hajde! Rupa će se uskoro zatvoriti. Daj mi svjetiljku”, nagovarao ga je čarobnjak.
“Onda me prvo povuci gore”, reče Aladin, jer nije bio tako glup.
Nevoljko, čarobnjak je povukao Aladina gore, oteo mu svjetiljku iz ruku i pokušao ga baciti natrag u rupu. Uspio je, ali mu je Aladin uspio oteti svjetiljku i s njom pao u grobnicu. Rupa se zatvorila i čarobnjaku su ostale samo oči za plakanje.
Aladin je sjedio okružen tamom, pitajući se zašto je tako stara prašnjava svjetiljka toliko važna čarobnjaku. Pogladio ju je da otrese prašinu, kad se odjednom svjetiljka počela tresti. Aladin ju je pažljivo spustio na tlo i gledao kako dim suklja iz grla svjetiljke. Oblikovao se u oblik čovjeka u čudnoj odjeći.
“Ja sam duh ove svjetiljke. Služim kome god me pozove. Što želiš, gospodaru?” duh je progovorio.
“Zašto imaš na sebi ružičastu dječju suknju i gusarski šešir?” sumnjičavo je upitao Aladin.
“Oprosti, ali tako je dosadno u lampi. Moram se i ja malo zabaviti. Čekaj, presvući ću se.”
Dim se uvukao u svjetiljku i u trenu se duh vratio. Ovaj put je izgledao normalno.
“A sada želja. Ostvarit ću ti sve.”
“Stvarno?” Aladin mu nije vjerovao. “Onda me povedi kući s dobrim komadom blaga koje leži tu uokolo.”
Prije nego što je došao k sebi, stigao je kući s blagom. Zagrlio je majku i oboje su se radovali da će im biti bolje.
“Postat ću bogat! Moći ću zaprositi sultanovu kćer”, radovao se Aladin.
Odavno mu se sviđala sultanova kći Jasmina. Znao ju je viđati dok se u kočiji vozila glavnom cestom kroz tržnice. I kako je mislio, tako je i učinio.
Sultan je pristao, ali je imao jedan uvjet.
“Dat ću ti svoju kćer da ti bude žena. Ali moraš joj sagraditi prekrasnu palaču kakvu nitko drugi nema.”
Aladin se samo nasmiješio. S čarobnom lampom to neće biti problem. Dao je duhu svoje upute i za nekoliko trenutaka palača je bila na svom mjestu. Jasmina je bila sretna, jer se i njoj svidio mladi Aladin.
Nitko nije znao da čarobnjak kuje plan da mu otme svjetiljku. Vijest o bogatašu koji je izgradio palaču ni iz čega nije mu promakla i odvela ga je na Aladinov trag. Prerušio se u siromašnog trgovca lampama i krenuo u palaču.
“Stare lampe za nove! Super povoljno! Mijenjam vaše stare lampe za nove!”
Princeza Jasmina je to čula. Aladina nije bilo kod kuće, pa je uzela njihovu staru lampu i rekla da će je zamijeniti. Nije imala pojma da u njoj spava duh. Zamijenila je lampu. U tom trenutku palača je nestala s Jasminom. Čarobnjak ju je odveo u svoje skrovište.
Aladin je htio odmah poći tražiti Jasminu, ali gdje bi mogao ići da je nađe? Srećom, bio je pametan i sjetio se prstena koji je neki dan pokupio u grobnici. Ako je čarobna lampa, možda je i prsten čaroban. Odmah ga je počeo trljati i doista, za nekoliko trenutaka, još jedan duh, nešto manji od onog iz svjetiljke, stajao je ispred njega, čekajući njegovu želju.
Tek što ju je Aladin izgovorio, palača se vratila s Jasminom i čarobnjakom. Čarobnjaka su uhvatili vojnici, a sultan ga je dao baciti u tamnicu.
Od tada svi tamo žive sretno. Aladin nikada nije zaboravio da je nekada bio siromašan dječak, nije postao umišljen i uvijek je pokušavao pomoći onima u nevolji kao i tada.
