Draga dječice, sigurno se sjećate prekrasne princeze Amelije koja je pokušavala pronaći svoj talent. Željela je konačno biti spretna i korisna u nečemu poput pravih princeza. Svoj talent je tražila ne samo u kraljevskoj kuhinji i dvorani gdje je učila mačevanje, nego čak i u selu pred dvorcem. I tamo je upoznala malog dječaka po imenu Toma, kojem je odlučila pomoći.
Nakon kratkog razgovora s dječačićem, naša je princeza utrčala u kraljevsku kuhinju i naredila pekarima da ispeku kruha i kolača koliko god mogu. Pekari su se bacili na posao. U međuvremenu je naša princeza otrčala u svoju sobu, gdje je uzela svakojake tkanine i odjeću i bacila ih u kočiju, u koju je natrpala i vrčeve s vodom. Htjela je pomoći kome god je mogla. Nemaju svi toliko koliko ona, a bila je odlučna pomoći im koliko god može. Princeza je pripremila kočiju i čekala da se sva peciva ispeku. Kad su kruh i kolači bili gotovi, pekari, sluge, pa i naša princeza sve su natovarili na kočiju i princeza je krenula natrag u selo.
Sluge nisu shvaćale što princeza namjerava, ali nitko je ništa nije pitao. Amelija je odmah išla do dječaka Tome. “Vidi što imam za tebe”, nasmiješila se dječačiću, pružajući mu ne jedan nego tri kruha, kolač i dva velika vrča vode. Dječak je bio jako iznenađen. „Ne razumijem, zašto mi pomažeš?“, upitao ju je dječačić u čudu.
Međutim, princeza se slatko nasmiješila dječačiću i pružila mu jednu svoju staru haljinu. “Samo da znaš da je nama ljudima iz dvorca stalo do tebe i da je ta haljina za tvoju malu sestru”, rekla mu je. “Ako ti nešto zatreba, slobodno svrati do dvorca”, dodala je i odjurila dalje u selo. Dječačić je ustao sa zemlje i otrčao u kolibu do svoje sestre i mame. Bio je jako sretan. I naša Amelija odlučila je pomoći svima kojima je to potrebno. I tako je dijelila kruh, kolače i vrčeve vode po selu svakome kome je trebalo.
Princeza je bila sretna, ne samo ona, nego i cijelo selo. Kad je njezina kočija već bila prazna, a sunce polako zalazilo iza visokih planina, princeza se vraćala u dvorac. Bila je ponosna na sebe, odavno nije vidjela toliko sretnih lica kao danas. „Hvala na svemu!“ zaustavilo se kod princeze pred vratima dvorca nekoliko seljaka, a među njima i Toma sa sestricom. Nosila je haljinu koju je dobila od princeze. Prišla je Ameliji i rekla:
“Hvala ti, ti si najbolja princeza koju smo mogli imati! I to samo zato što si tako dobra”, nasmiješila joj se i oko vrata stavila ogrlicu od cvijeća. Bila je prekrasna.
A onda je princeza shvatila. Način na koji se nije ustručavala nesebično pomagati ljudima u nevolji je ono što je čini pravom princezom. Otkrila je da je jako dobra u pomaganju ljudima i bila je odlučna nastaviti to činiti.
I tako se naša princeza Amelija sretno vratila u dvorac sa svojom novom ogrlicom i ispričala svoju priču svom ocu kralju i bratu. Bili su toliko sretni zbog njezine velikodušnosti i dobrote da su za princezu organizirali bal na koji su pozvali sve ljude iz sela. I tako je naša princeza pronašla svoj pravi talent – dobrotu i skromnost. A to imaju samo prave princeze.
