U staroj psećoj kućici u blizini guste, mračne šume živio je psić po imenu Elvin. Pokraj Elvinove kućice stajala je stara, prljava koliba u kojoj je živio njegov gospodar, zli čarobnjak po imenu Ambrozije.
Elvin je bio vrlo tužan psić jer nikada nije iskusio kako je to imati pravog prijatelja. Čarobnjak uopće nije volio svog psića. Često ga je slao u mračnu šumu po sve vrste biljaka ili bobica koje su mu bile potrebne za njegove čarobne, ali vrlo opasne napitke.
Tijekom svojih pokusa Ambrozije je često sanjao kako će jednog dana vladati cijelom mračnom šumom i kako će se svako stvorenje u šumi pokoravati samo njemu. Ambrozije se bojao šume, pa je zato tamo slao samo Elvina i želio je vladati cijelom šumom. Često je psu govorio o svojim strašnim planovima, a Elvin se jako bojao dana kada će njegova magija postati tako moćna. Zato je Elvin često svom gospodaru donosio pogrešne trave i pogrešne bobice. One prave je zamijenio za slične, kako čarobnjakova čarolija ne bi uspjela. Bio je mudar i hrabar psić, ali nitko nije znao da je on taj koji pokušava zaštititi cijelu šumu od zlih čini svoga gospodara. Jedino što je Elvina činilo sretnim bile su noći kada je gledao u nebo prepuno čarobnih svjetlucavih svjetala. Iako Elvin nije shvaćao što su ta čarobna svjetla, nadao se da ga možda negdje iza duboke šume čeka bolji život, gdje će pronaći prave prijatelje. Dok bi tonuo u san, jedino društvo bila bi mu snježnobijela sova koja je sjedila na krovu kućice i huktala za laku noć.
Jedne mračne noći, dok je Mjesec spavao visoko na nebu, a zvijezde veselo svjetlucale, Elvin je čuo glasan tresak i plač iz čarobnjakove kolibe. Brzo je skočio na svoje smeđe šape i istrčao iz svoje kućice da proviri kroz prozor i da vidi što se događa u čarobnjakovoj kolibi. “Ti, ti glupi psu! Promijenio si moje bilje! Prevario si me!” Čarobnjak je siktao od bijesa dok je listao čarobnjačku knjigu, drugom rukom miješajući mjehurićavi ljubičasti napitak. Elvin se zaprepastio i sav se ukipio, ne mogavši se pomaknuti. Njegova smeđa dlaka sva se nakostriješila. Ambrozije je primijetio psa na prozoru i brzo je došao prema vratima mračne kolibe. “Čekaj, što ću ja s tobom napraviti!” ljutito je povikao, ali njegov se crni plašt nesretno zakačio za posudu s napitkom i cijeli se napitak prolio po tamnom drvenom podu, opekavši čarobnjakova stopala. “Aaaa!!!” vrištao je čarobnjak poskakujući od boli. Psić se jako bojao što će se sljedeće dogoditi. “Hajde, moraš bježati od njega, sad je tvoje vrijeme! Ne boj se, hajde!” rekla je sova Elvinu. “Bojim se…” promuca pas. “Poći ću s tobom, ali moramo požuriti dok je čarobnjak zauzet!” snježnobijela sova nagovarala je psića. Elvin je skupio hrabrost i brzo skočio s prozorske daske. Sova je odletjela u nebo, a mali pas za njom u duboku šumu. “Uhvatit ću te!” Vrata kolibe su se otvorila i čarobnjak je viknuo na Elvina stojeći na vratima i bojažljivo mašući čarobnim štapićem prema psiću. Srećom, njegov štapić nije djelovao. Sova je odvela psića na sigurno, a Elvin je potrčao koliko su ga šape mogle nositi. Čak i kad nije mogao, trčao je i trčao. Kad su već bili na kraju mračne šume, sunce se polako probijalo do neba. Sova se zaustavila i sjela na granu visokog drveta.
“Možeš se odmoriti,” rekla je, “na sigurnom smo. Ovdje nas nikada neće pronaći.” I nasmiješila se Elvinu. “Ja, ja ne znam kako da ti zahvalim,” rekao joj je pas umorno i sjeo na zelenu travu. Primijetio je da ovaj dio šume nije tako mračan i sablasan. „Ne moraš mi zahvaljivati, svaki dan sam te gledala kako čarobnjaku mjenjaš bilje i bobice, kako si bio hrabar i štitio moju šumu, zato sam te čuvala svaku noć dok si spavao“, mudro mu je rekla sova. “Samo nisam želio da vlada cijelom šumom i svim životinjama u njoj”, odgovorio je Elvin. “Znam i svi to znamo, svima sam pričala o tvojim dobrim djelima i hrabrosti,” rekla je sova, a iza nje su se pojavile vjeverice, iza drveta je provirio medo, a odjednom su dotrčali zečići i jeleni . “Hvala!” rekle su sve životinje koje su došle upoznati svog heroja. „Zauzvrat, mi ćemo ti sada sagraditi kućicu ovdje u našoj šumi, gdje ćeš moći živjeti s nama. I bit ćemo jedna velika obitelj!“ rekla mu je veselo mala smeđa srna i počela se igrati s njim.
I tako životinje i Elvin više nikada nisu čuli za zlog čarobnjaka koji se toliko bojao šume da je htio njome vladati. Budući da mu nije imao tko donijeti sastojke za njegove napitke, nije mogao čarati. A naš junak, hrabri psić Elvin, nije se radovao samo svijetlim prijateljima, zvijezdama na nebu, već je pronašao prave prijatelje koji su mu bili zahvalni što je bio hrabar i prkosio svom zlom gospodaru i tako spasio ne samo šumu, već i samog sebe.
