Bilo jednom jedno malo pače. Zvalo se Žutko i živjelo je kraj malog jezera punog sretnih ribica. Od trenutka kada je Žutko prvi put ugledao sunce, uvijek je bio sam. Samo se nejasno sjećao svoje male braće i sestara. Prijatelji su mu bili samo male, razigrane ribice koje su mu uvijek pomagale i svemu ga učile.
Žutko je naučio plivati i papati i bio je vrlo pametan. Na svemu je bio jako zahvalan svojim prijateljima, ribicama.
No, kako su dani prolazili, maleni je pačić bio jako tužan, te je danima samo ležao na zelenoj travi kraj jezerca, jer mu je obitelj jako nedostajala, iako ih se nije previše sjećao. Nadao se i sanjao da će ih jednog dana opet sresti. Njegove prijateljice ribice, međutim, nisu shvaćale što mu se događa. Ali Žutko nije odustajao i svake večeri nadao se da će ponovno vidjeti svoju obitelj, to je bio njegov veliki san.
Jednog sunčanog dana, dok su ptice veselo cvrkutale i lovile jedna drugu na nebu nad bistrim jezerom, Žutko se upravo kupao u jezeru i prao svoja žuta krila kad je začuo zvuk. Nije razumio kakav je to zvuk i odmah se okrenuo. Iza njega se pojavila prekrasna bijela labudica. Žutko nije vjerovao svojim očima. Začuđeno je otvorio svoj kljun i doplivao bliže njoj. “Bok, ja sam Žutko, prelijepa si, volio bih da sam i ja takav.” rekao je tužno. Labudica je doplivala bliže malom pačiću. “I ti si lijep, samo si malen, gdje su ti mama i braća i sestre?” – iznenađeno je upitala, a očima je gledala oko jezerca. “Ne znam, tu sam otkad znam za sebe,” tužno je odgovorilo pače. Labudica se nagne k njemu i reče: “Pored nas je još jedno jezerce iza one visoke trave i puno je pačića. Mogu te odvesti tamo ako želiš.” Žutko nije mogao vjerovati svojim ušima i brzo je izjurio iz vode da ga povede simpatična gospođa labudica. “Hvala vam na svemu, doći ću vas posjetiti”, rekao je svojim ribicama.
Gospođa labudica je veselo povela Žutka kroz visoku travu, u kojoj su veselo cvrčali cvrčci, do sljedećeg jezerca. “Odmah dolazimo”, rekla je pačetu koje ju je slijedilo. Kad su bili kod malog jezera koje se pred njima ukazalo iza visoke trave, iznenada se pred njima pojavila mala crna mačka. Mjauknula je na gospođu labudicu i htjela ju je ogrebati kad je mali Žutko pritrčao i gurnuo mačku koja je pala u vodu. A mačke mrze vodu. Mačak se uplašio, pobjegao iz vode i izgubio se u travi. “Hvala ti što si me spasio, jako si hrabar”, rekla je gospođa labudica. “Hej, tu je tvoja obitelj!” Veselo je uskliknula i odletjela.
“Hvala na pomoći!” – radosno je viknulo pače. Njegov san se ostvario. Brzo je namjestio svoje žuto perje i potrčao prema majci i braći i sestrama koji su već trčali prema njemu.
Tada je Žutko shvatio da nema razloga za odustajanje, već da uvijek treba vjerovati da će sve uspjeti. Iako je bio sam, na kraju je došao do svoje obitelji. Žutko je još uvijek neustrašivo i razigrano pače i često odlazi u posjet ribicama i gospođi labudici. Vrlo im je zahvalan.
