Baka slastičarka

Na rubu jednog sela stajala je lijepa kućica. Svaki dan iz njega se širio divan miris. Bilo je tako fino mirisalo da je možda bilo čarobno. Bio je to miris kolača i kolačića. Kućica je imala ljubičasti krov i bila je sva ružičasta. Izgledala je kao jedan veliki marshmallow.

Moja baka, slastičarka, živjela je u kući i pravila najčarobnije i najslađe poslastice na cijelom svijetu. Svi ljudi u selu dolazili su k njoj po njih. Baka slastičarka voljela je peći. Miješala je razne sastojke i boje i svaki kolač, svaki desert bio je poseban. Baka je pekla s radošću i ljubavlju. Zato su njezine poslastice bile najbolje.

Jednog dana mali dječak je prošao pored kuće. Hodao je i tužno gledao oko sebe. Nakon nekog vremena sjeo je na klupu ispred kućice sa slatkišima i upijao slastan miris koji je dopirao iz nje. Baka ga je odmah primijetila. Izašla je pred kuću, sjela na klupu do njega i rekla: “Lijepo je danas, zar ne? Kako se podigne raspoloženje kad sunce sja.” “Hmm”, odgovorio je dječak, još uvijek pognute glave.

Baka se zamisli pa reče: “Čini li se to meni ili si tužan? Ako mi kažeš što te muči, onda ću znati kakav kolač ispeći da ti bude bolje.” Dječak je pogledao baku svojim smeđim očima, a zatim počeo objašnjavati: “Nisam se lijepo ponašao. Imam malu sestru. Sve smo do sada radili zajedno. Igrali smo se, učili i pomagali jedno drugo. Ali tada sam joj trebao posuditi svoju omiljenu igračku, a nisam htio. Posvađali smo se oko toga i sada ne razgovaramo jedno s drugim.”

“Je li ti žao?” upita baka. “Da, je”, odgovori dječak. “I jesi li svojoj maloj sestri rekao da ti je žao?” Baka je nastavila. “Ne, ne razgovaramo”, rekao je dječak tužno.

Baka je ustala s klupe i zamišljeno otišla do svoje trgovine slatkišima. Nakon nekog vremena izašla je držeći paketić. U njemu je bio ružičasti kolačić. Zatim je ponovno sjela na klupu i rekla: “Idi kući svojoj mlađoj sestri. Reci joj što si rekao meni. Da ti je žao. Zapamti, jača osoba je ona koja se može ispričati, a ne ona koja može otići najduže bez riječi. I daj ovaj kolačić svojoj mlađoj sestri. To je kolač za pomirenje. Vidjet ćeš da pomaže.” Dječak joj se lijepo zahvalio, uzeo paket i otrčao kući. Učinio je kako mu je baka rekla.

Nekoliko dana kasnije, baka je sjedila na klupi ispred svoje trgovine slatkišima. Sunce ju je grijalo i uživala je u lijepom vremenu. Odjednom joj je prišlo dvoje djece. Iz daljine su joj mahali. Bili su to dječak i njegova mala sestra. Hodali su zajedno držeći se za ruke i nasmijani. Donijeli su baki cvijet koji su ubrali i došli joj zahvaliti na ukusnom kolaču koji su od nje dobili. Baka slastičarka bila je jako sretna što ih je vidjela. I da je desert pomogao u pomirenju. Djeca nikada nisu zaboravila da snaga nije u nepričanju, već u isprici.