Spašavanje Šumka

Divlji psi su bile životinje koje su živjele daleko od ljudi. Živjeli su u šumama gdje su imali svoje jazbine. Živjeli su u čoporima. To znači da ih je uvijek bilo više, kao veća pseća obitelj. Nikada nisu obraćali pažnju na ljude. Nikada im se nisu približili. Sve do jednog dana, kada se sve promijenilo.

Bio je u gradu dječak kojeg su svi zvali Šumko. To je zato što je volio ići u šumu svaki dan. Promatrao je životinje, brao bobice i naučio prepoznavati biljke koje su tamo bile. Njegovim roditeljima je bilo drago što mu se toliko svidjela šuma, pa bi ga pustili da luta po njoj. Šumku se jako svidjela šuma. Da je mogao, živio bi tamo.

Ali jednog poslijepodneva kada je otišao u šumu, nešto se dogodilo. Šetao je svojim omiljenim proplankom kada se odjednom nebo naoblačilo. U sekundi su se navukli oblaci, toliko crni da ga je iznenadilo. Nije se stigao nigdje sakriti, prve kapi su u trenu pale na njega. Odjednom su se na nebu pojavile munje i grmljavina je zatutnjala naokolo. Prije nego što se Šumko sabrao, počelo je veliko nevrijeme. Šumko je počeo trčati prema kući. Kapi kiše natapale su mu kožu. Vjetar mu je puhao u lice. Sve mu je otežavalo put, a od oluje nije vidio ni koraka.

Trčao je i trčao, kad mu se odjednom noga poskliznula po blatu. Pao je tako brzo da nije imao vremena da se za išta uhvati. U trenutku kada je pao udario je glavom u kamen. Sada je Šumko ležao u blatu na zemlji u šumi. Kiša je još padala po njemu. Bilo mu je hladno i vrtjelo mu se u glavi, a noga ga je toliko boljela da nije mogao ustati. Nije znao što učiniti.

Odjednom je osjetio hladnu njušku. Nešto ga je njušilo. Zbog jake kiše i glavobolje nije mogao vidjeti što je to. Tada je samo osjetio kako ga je životinja zgrabila za jaknu i nježno povukla u špilju, u zaklon od kiše. Kada je Šumko shvatio da više ne pada kiša, od umora je zaspao.

Kad se probudio, oluja je nestala. Čak mu nije više bilo toliko hladno. Pogledao je oko sebe i shvatio da na njemu i oko njega leže divlji psi. Grijali su ga svojim tijelima i pazili na njega. Šumko nikada prije nije vidio takav čopor. Znao je da negdje u šumi žive divlji psi, ali ih nitko nikada nije vidio.

“Hvala vam! Spasili ste me”, rekao je i toplo ih pomilovao. Tada je najveći od njih ustao i podržao Šumka. Lagano se podvukao ispod njega tako da je dječak samo dodirivao tlo. Polako je krenuo s njim prema gradu. Ostatak čopora ih je slijedio.

U međuvremenu, roditelji su tražili Šumka i bili su jako zabrinuti za njega. Kad su već bili na rubu očaja, ugledali su čopor pasa kako im se približava iz šume, a najveći od njih nosio je njihova sina na leđima. Roditelji su potrčali k psima. Uzeli su Šumka u naručje i zagrlili ga sa suzama u očima. Psi su stajali i čekali što će se dogoditi. U tom trenutku Šumko se okrene prema njima i poviče: “Ne bojte se! Dođite k meni!” Dok mu je čopor prilazio, nastavio je: “Puno vam hvala. Ne bih uspio bez vas. Čim ozdravim, doći ću k vama. Donijet ću vam najbolje pseće poslastice, a vi možete bilo kada doći u grad. Ovdje vam nitko neće nauditi. To vam obećavam.” Milovao je svakog psa, a oni su mu uzvratili lizanjem lica.

Čim je Šumko ozdravio, održao je svoje obećanje. Otišao je do svojih spasitelja i donio im poslastice. Psi su ga primili u svoj čopor i svaki dan na rubu šume čekali svog ljudskog prijatelja.