Priča koju ću vam ispričati dogodila se davno. Tada je još bilo nekoliko zmajeva na zemlji. Nije ih bilo puno, ali par ih je bilo. Živjeli su mirno na zemlji i trudili su se da ih nitko ne vidi. Većina ljudi nije ni znala da postoje. Nisu se pokazivali ljudima. Tek povremeno bi ih netko neočekivano ugledao. Neki su živjeli u šumi. Drugi su živjeli u morima ili jezerima. Jedan od zmajeva ostao je u blizini visokih litica. Njegov dom je bio unutar špilje.
U blizini ovih litica živio je dječak. Bio je nemiran i hrabar. Kosa mu je uvijek stršala poput gnijezda, a oči su mu uvijek bile pune nestašluka. Ne znam više ni kako se zvao, ali kako je svaki dan volio odlaziti na stijene i penjati se po njima, svi su ga zvali Divokoza. Volio se penjati što više i naprezati sve mišiće kako bi dosegnuo najvišu točku. Osim toga, na vrhu stijene uvijek se pružao prekrasan pogled na krajolik. Uvijek se dobro učvrstio pojasevima i užadima kako se ne bi ozlijedio. Tata ga je dobro naučio.
Ali jednoga dana dogodilo se nešto što nikada neće zaboraviti. Jednoga dana, dok je hodao oko stijena i promatrao ptice kako lete uokolo, vidio je gnijezdo gore među stijenama. Htio je vidjeti ima li tamo jaja pa se počeo penjati. Zaboravio je da nema užad. Samo se penjao prema gore. “Mogu ja ovo. Nije tako visoko. Samo ću pogledati i sići”, pomislio je sam u sebi. I tako se penjao sve više i više. Bio je skoro kod gnijezda kad mu se noga poskliznula. Visio je za jednu ruku i nije se mogao pridići. Posljednjim snagama počeo je vikati: “Upomoć, upomoć!”
Taman kad je shvatio da ne može izdržati i da se boji, odjednom je osjetio jak vjetar koji je počeo puhati preko njega. Kao da se zemlja digla prema njemu. Vjetar je postajao sve jači i osjećao se lakšim. Uskoro je stajao na nečemu. I to nešto ga je sada nosilo prema zemlji. Brzo je zgrabio to nešto i sjeo. Srce mu je tuklo toliko brzo da je mislio da bi mu moglo iskočiti iz prsa. Polako i sigurno, nešto ga je odnijelo na zemlju. Iskočio je i tek sada vidio što ga je zapravo spasilo.
Bio je to zmaj. Bio je tako ogroman i lijep. Divokoza bi mu stao u nosnice. Dječak je stajao otvorenih usta. Čuo je za zmajeve, ali nije bio siguran da postoje. Sada je jedan bio točno ispred njega. Zmaj nije odletio pa mu je Divokoza oprezno prišao. Polako je ispružio ruku, spustio oči i čekao da vidi hoće li mu zmaj dopustiti da ga dotakne. Odjednom je osjetio toplinu na ruci. Zmaj se nježno očešao o dječakovu ruku. “Hvala ti, prijatelju. Spasio si mi život. Nisam se trebao tamo popeti bez užeta. I da nije bilo tebe, loše bi ispalo”, rekao je Divokoza zahvalno. Zmaj je kimnuo glavom i namignuo da pokaže da razumije. Zatim je otišao.
Divokoza dugo nije vidio zmaja. Redovito je dolazio na stijenu. Odozgo je gledao na sve strane, ali ga nije mogao pronaći. Jednom, kada je Divokozu u šetnji iznenadila kiša, brzo se sakrio u najmračniju pećinu. I tamo je pronašao svog uspavanog zmaja spasitelja. Kad se zmaj probudio, ondje je našao svog malog prijatelja, ušuškanog i skrivenog u njegovim velikim šapama. Od tada je čak i zmaj znao da se ne mora bojati Divokoze. Znao je da je prijatelj koji ga neće izdati i koji ga voli. Započeli su neraskidivo prijateljstvo
Ovo se dogodilo davno. Danas nema zmajeva. Ali oko nas postoje i drugi životinjski prijatelji koji zaslužuju naše povjerenje i ljubav, zar ne?
