Iza sedam dola i sedam gora stajalo je malo kraljevstvo. Bilo je okruženo s nekoliko gustih šuma. Tamo su živjeli mudri kralj i njegova kraljica. S njima je živjela i njihova kći, lijepa princeza po imenu Elizabeta. Ali ona nije bila obična princeza. Bila je drugačija.
Svaka se princeza voljela odijevati i dotjerivati i ponašati kao princeza. Elizabeta je nosila hlače, a ne haljine i suknje. Voljela je nositi svoju lijepu dugu crnu kosu vezanu u rep. I umjesto da ide na balove i graciozno šeće po vrtu, sjedila je u svojoj sobi i crtala.
Ali nisu to bile obične slike. Elizabeta je crtala doživljaje. Bile su to izvanredne priče. Na crtežima su bili zmajevi koji spašavaju princeze, prijateljice koje bježe od velikih guštera ili životinje koje pomažu spasiti šumu. I Elizabeta je u svojim pričama često zamišljala kako sve doživljava. Najviše je voljela kad je mogla odložiti svoju princezinu krunu i početi crtati. Ali nije imala pojma kako bi njezine slike mogle oživjeti.
Jednoga dana, nakon napornog učenja i nastojanja da se ponaša plemenito i radi što jedna princeza treba da radi, došla je u svoju sobu i jedva čekala da se odmori, da umjesto haljine obuče nešto udobno i legne na krevet s papirom i olovkom u ruci. Uključila je maštu i počela crtati. Na papiru se počela pojavljivati tajanstvena šuma. Posvuda su trčale čudne životinje. Ljubičasti slonovi, prugasti majmuni i zmije s nogama. Princeza nije štedjela maštu i crtala je što god joj padne na pamet. Kad je na trenutak zatvorila oči, pitajući se što bi još mogla nacrtati za priču, netko ju je potapšao po ramenu.
Kad je otvorila oči, životinje koje je nacrtala bile su u njezinoj sobi. Elizabeta je brzo skočila iz kreveta, zatvorila velika vrata svoje sobe i navukla sve zavjese na prozorima da nitko ne vidi što se unutra događa. Životinje su je pogledale, a ljubičasti slon je rekao: “Što gledaš princezo? Oduvijek si željela da tvoji crteži ožive. Pa smo svi došli k tebi. Sviđa nam se kako nas crtaš. I želimo nešto doživjeti s tobom. Hajde.” Gurnuo je princezu surlom i stvari su se počele događati. Životinje su se igrale sa Elizabetom i pomogle joj da nacrta još prijatelja. Od jastuka u sobi gradili su kućice i kraljevstva. Princeza je bila sretna. Nije morala nositi otmjenu odjeću i nije se morala ponašati kao princeza. Sa svojim živim crtežima se mogla ponašati kao da je ponovno djevojčica.
Kad su se životinje vratile na papir i ponovno postale samo slike, već je bila večer. Elizabeta je obukla večernju haljinu i spremila se za večeru s kraljem i kraljicom. Ali sada joj to nije smetalo. Znala je da čak i kraljevske dužnosti moraju biti ispunjene. Ipak je bila princeza. A budući da je bila pametna i poslušna, znala je da se mora ponašati kao princeza. No znala je i da će opet doći vrijeme kada će crtati svoje prijatelje i uživati u svakom trenutku s njima.
