U zelenoj dolini bila je jedna mala kućica. Imala je bijele prozore i balkon pun cvijeća. U toj je kućici živjela djevojka po imenu Molly. Bila je dobra djevojka, ali vrlo lijena. Njezina je kovrčava kosa uvijek bila zamršena jer je bila previše lijena da je počešlja. Obrazi su joj bili prljavi jer ih nije htjela oprati. Nikada nije čistila svoju sobicu. Nikada ni u čemu nije pomogla majci. Jednostavno joj se nije dalo. Bila je previše lijena.
Njena mama je bila nesretna. Nije znala kako je natjerati da nešto napravi. Kad je počela zima, majka je morala ići u šumu po drva za ogrjev. Vani je već bilo hladno, pa se dobro obukla, pripremila košaricu u kojoj je nosila drva i pozdravila se s kćeri. “Moram ići skupiti drva. Uskoro će početi mraz i treba nam drvo da se ugrijemo.” Molly se samo okrenula i mahnula majci. Nije ni pomišljala da bi mogla poći s njom ili pitati može li pomoći.
Tako je mama otišla u šumu, a Molly je ostala u svom krevetu. Šumske životinje vidjele su Mollynu mamu da sama ide po drva. Odlučili su da će joj pomoći kako ne bi morala sama. Mama je bila jako sretna što ima takve pomagače. Tako su vjeverice počele skupljati male štapiće, dabrovi veće, a jazavci su sve lomili i slagali u košaricu. Sve je išlo kao po loju
dok se odjednom mama nije poskliznula i ozlijedila nogu. Nije mogla ni stati na nju. Životinje su znale da moraju nešto poduzeti. Ne mogu samo tako pustiti mamu da sjedi i smrzne se do smrti. Moraju trčati kako bi natjerale Molly da pomogne mami. Jazavci i dabrovi ostali su s mamom, a vjeverice su otrčale što su brže mogle do kućice. Čim su bile na vratima, počele su lupati po njima ali nitko nije otvorio pa su se popele na balkon i lupale po prozorima. Pospana i umorna, Molly je polako otvorila prozor. Protrljala je oči i pogledala vjeverice kako skaču i prave metež. Počele su je izvlačiti van i pokazivati joj kamo da ide. Molly se nije išlo nikamo. Bila je lijena. Ali vjeverice su bile uporne.
Na kraju su uspjele nagovoriti Molly da pođe s njima. Stalno su je gurale da brže hoda. Dok su se približavale šumi, Molly je u daljini vidjela majčinu košaricu. U tom trenutku shvatila je zašto su vjeverice tako žurno jurile da stignu tamo. Mora da se nešto dogodilo njezinoj mami. Molly je zaboravila svoju lijenost i potrčala tako brzo da je čak ni vjeverice nisu mogle pratiti. Brzo je otrčala do svoje majke i zagrlila je što je jače mogla. Bila je tako zabrinuta za nju. Pomogla joj je da ustane što je brže mogla. Podržavala je majku cijelim putem do kuće. Sve su životinje išle s njima i nosile punu košaru drva.
Kad su stigli kući, Molly se zahvalila životinjama i dala im poslastice kako bi im dala do znanja koliko je zahvalna. Dugo vremena nakon toga Molly se morala sama brinuti o svojoj majci, ali bila je sretna što je mama kod kuće i na sigurnom. I tako je potpuno zaboravila kako je to biti lijen. Shvatila je da se možda ništa ne bi dogodilo da je ranije pomogla majci. I tako je odlučila da više neće biti ista kao prije. I učinila je pravu stvar.
