U daljini na visokom brežuljku stajao je dvorac. Tu i tamo nedostajao mu je komad zida, ponegdje je bio prilično izlupan i nitko nije živio u njemu. Bio je više poput ruševine. Ponekad su ga neki turisti dolazili vidjeti. Prošli bi kroz sve njegove hodnike, pogledali sve njegove zidove, a onda bi otišli. Nitko nije znao kakve tajne čuva taj dvorac. Nitko nije znao što se tamo događa kad padne mrak.
Jednog dana došao je znatiželjni turist da vidi dvorac. Zvao se Jure. Volio je ići na izlete, posebno u dvorce. Prošetao je cijelim dvorcem i istražio svaki njegov kutak. Pogledao je kroz svaki razbijeni prozor. Bio je tamo toliko dugo da nije ni primijetio da se smračilo. Budući da je već bilo jako mračno, odlučio je podići šator negdje u blizini dvorca i prespavati u njemu. Nije htio krenuti prije jutra.
Nije mogao zaspati. Kasno u noći je izašao iz šatora, sjeo ispred njega, umotao se u deku i gledao zvijezde. Zatim je pogledao prema dvorcu. Pogledao ga je i bio siguran da tamo vidi svjetlo. Kretalo se duž zidova. Naprijed-nazad. Jure je prvo samo zurio, pitajući se što bi to moglo biti. Tada je odlučio saznati. Izvukao je jaknu iz šatora, uzeo svjetiljku i otišao u dvorac.
Uskoro je stajao pred zidinama. Posvuda je bio mrak. Samo se u dvorcu, sve do vrha, micalo svjetlo. Jure je hrabro krenuo gore. Sakrio se iza kamenja i čekao da se svjetlo približi. Nije se bojao. Njegova znatiželja bila je veća od svakog straha. Svjetlo je bilo sve bliže, ali se nisu čuli nikakvi koraci. Gotovo je došlo prema njemu. Jure je provirio iza stijena, ne vjerujući što vidi. Prolazila je bijela dama. Hodala je kao da ne dotiče tlo. Njezin bijeli ogrtač sezao je do zemlje. Na glavi joj je čvrsto sjedila visoka bijela kapa, oblikovana u šiljak. I njezino je lice bilo bijelo. U ruci je držala svjetiljku. Jure je upalio svoju svjetiljku i polako joj prišao, da je ne preplaši. Bijela dama je stala. Svjetlom je obasjala Jureta. “Ne bojiš me se? pitala je. “Ne. Ti si bijela dama, zar ne? Zašto moraš biti ovdje i koliko dugo si ovdje?” odgovorio je Jure. “Imaš previše pitanja, mladiću.” Bijela dama mu se nasmiješila i počela mu pričati priču. “Budući da me se ne bojiš i činiš mi se kao fin mladić, odgovorit ću ti. Ovdje sam već nekoliko godina. Izlazim samo noću. Danju spavam. Moj posao je čuvanje dvorca. Živjela sam ovdje prije mnogo vremena. Bila sam kraljica ovog dvorca. Ali nisam bila dobra kraljica. Dvorac mi se sviđao više od ljudi. Tako da me je sam dvorac začarao. Pretvorio me u bijelu damu koja noću mora čuvati dvorac.” “Žao mi je.” odgovorio je Jure. Vidio je da se kraljica promijenila, da je sada dobra osoba. Pa su se dogovorili da će je češće posjećivati.
Od tada, kad god je mogao, dolazio je bijeloj dami. Šetali su po dvorcu i razgovarali. Bijeloj dami je bilo jako drago što nije sama. Jedne večeri, dok su tako sjedili u dvorcu, rekla je Juretu: “Sada znam da moram voljeti ljude više od stvari. Ti si me tome naučio, Jure. Hvala ti.” Kad je to rekla, vjetar se digao, dvorac se počeo tresti, a krijesnice su napravile vihor oko bijele dame. U tom se trenutku začuo jaki glas: “Oprošteno ti je, kraljice, možeš živjeti kako želiš, ne moraš više biti bijela dama.” Dvorac je znao da se kraljica promijenila i da je ljubazna osoba. Promijenio ju je u osobu kakva je nekoć bila. Kraljica je bila sretna i od radosti je zagrlila Jureta. Tada je živjela kako je oduvijek željela.
Dvorac je tu i danas. Tamo se navečer još vidi svjetlo. Ali više nije od bijele dame nego od Jureta i njegove najbolje prijateljice, kraljice. Još uvijek tamo šetaju zajedno noću. I zajedno podsjećaju jedno drugo koliko je važno voljeti ljude više od stvari.
