Daleko u visokim planinama, gdje je bilo samo snijega i nije bilo ljudi, živio je čopor vukova. Živjeli su u špilji. Štitila ih je od vjetra i hladnoće koja je bila svuda oko njih. Nije bilo lako živjeti u planinama, ali im je bilo bolje nego živjeti u blizini ljudi. Kao dobar čopor, sve su radili zajedno. Bili su sretni i držali su se zajedno. Jedino što im je smetalo bila je medvjeđa obitelj koja je živjela s druge strane planine. Vukovi i medvjedi nisu se voljeli. Nitko ne zna zašto i kada je to počelo, ali tako je bilo.
Jednog dana rodio se mali vučić. Dobio je ime Niko. Bio je lijep, nespretan i vrlo znatiželjan. Uvijek je skakao i padao. Niko je želio sve probati, sve znati, i ako je moguće odmah. Većinu vremena promatrala ga je majka vučica, no ponekad bi pobjegao i želio sve sam istražiti. Bilo je toliko stvari u njegovu svijetu koje su ga zanimale. Volio se igrati u snijegu. Pokušavao je zariti njušku što je dublje mogao, a zatim bi bacao snijeg preko sebe i valjao se u njemu.
Jednog dana, dok se igrao vani, nešto je namirisao. Podigao je pogled i pokušao vidjeti odakle dolazi miris. Nastavio ga je pratiti. Nije ni shvatio da je otišao predaleko od svoje špilje. Čudan ga je miris dovoljno privlačio da nastavi slijediti njegov trag. Nakon nekog vremena došao je do izvora tog neobičnog mirisa.
Bio je narančast, gorio je i ispuštao toplinu. Bila je to vatra, ali Niko to nije znao. Gdje je bila vatra, moralo je biti i ljudi. Odjednom je netko preko njega bacio mrežu. Niko nije ništa vidio i nije se mogao pomaknuti. Čuo je samo čudne glasove. “To je sjajan ulov, za to ćemo dobiti puno novaca.” Bili su to zli krivolovci koji su lovili životinje i onda ih prodavali. Mali Niko nije se mogao izvući iz mreže. Pokušavao je, ali je bio na izmaku snage. Odjednom ga je trgnuo snažan urlik. Nije mogao vidjeti kroz mrežu, ali je prepoznao zvuk. Bio je to medvjed. Stajao je na stražnjim nogama, mašući prednjim šapama i ričući kao prava zvijer.
Krivolovci su bježali što su brže mogli. Medvjed je ustao na sve četiri i došao do mreže. Pogledao je Nika i rekao: “Ne brini, mali, ja ću ti pomoći i odvesti te kući.” Uzeo je malog vuka na leđa i odnio ga nazad u špilju njegovom čoporu.
Majka vučica već se jako zabrinula za njega. Kad je ugledala medvjeda kako se približava njihovoj špilji, noseći njenog sina na leđima, nije mogla vjerovati.
Od tada se vukovi i medvjedi dobro slažu. Zaboravili su svu svoju mržnju i udružili snage u borbi protiv krivolovaca. Ovo je svima ostalima pokazalo da je bolje oprostiti i pomiriti se nego se na nekoga ljutiti. Jer snaga se množi u mnoštvu.
