Iza sante leda i crnih šuma nalazi se malo kraljevstvo. U njemu živi mudri kralj koji ima dvoje slatke i nestašne djece. Djevojčica se zove Ružica. Ima lijepe smeđe oči poput kestena i dugu kosu crnu poput gavrana. Obrazi su joj crveni, a suknja uvijek blatnjava. Dječak se zove Ivica. Smeđa kosa mu stoji na glavi poput igala, a na licu mu vidimo samo osmijeh.
Tata kralj ih jako voli. No, budući da su djeca divlja i nestašna, često s njima ima brojne avanture. Danas zna da ne mora brinuti za njih. Imaju prijatelje koji ih štite i pomažu im. Kako to zna?
Jednog lijepog poslijepodneva djeca su se odlučila igrati skrivača. Bila je to njihova omiljena igra. Naizmjenično su brojala i skrivala se. Dok je Ivica brojao, Ružica je otrčala što je dalje mogla kako bi pronašla dobro skrovište. Sakrila se blizu crne šume. U daljini je vidjela Ivicu kako pretražuje okolinu, ali nije vidio Ružicu. Čučnula je iza velike stijene i pokušala se potpuno sakriti iza nje, ali u tom trenutku su se mahovina i lišće na kojima je stajala srušili i Ružica je skliznula u nepoznato. Nije to mogla zaustaviti. Pokušala se uhvatiti za nešto, ali nije bilo za što. Odjednom je pala na tlo. Posvuda je bio mrak. Ivica je bio daleko i iako ga je dozivala nije ju mogao čuti. Pogledala je oko sebe i iznenada pokraj nje ugledala neke oči koje su sjajile u tami.
Bila je uplašena ali je morala saznati tko je s njom. Primaknula se bliže. Ispružila je ruku nadajući se da joj se ništa neće dogoditi. Čula je tiho režanje. Na dlanu je osjetila hladnu njušku. Jeza joj je prošla niz kralježnicu. Bila je prestrašena. “Ne boj se, ne želim te povrijediti”, šapnula je Ružica. Pogledavala je oko sebe da vidi tko je to. Strah joj nije dopustio da napravi nagli pokret, pa je polako ali sigurno virila u tamu, pokušavajući otkriti tko je tamo. Iz mraka je oprezno izronio vuk. Ružica se sledila. Nije znala što učiniti. Odjednom je vuk učinio nešto što nije očekivala. Prišuljao joj se i stavio joj glavu pod ruku. Pokazao joj je da se nema čega bojati. Ružici je laknulo. Oblila ju je ugodna toplina, kao da je između njih postojala neka čarolija. Znala je da joj vuk neće nauditi. “Hoćeš li mi, molim te, pomoći?” bojažljivo je upitala. Odjednom ju je životinja povukla za rukav. Vodila ju je kroz tunel crne šume. U trenutku je djevojčica ugledala svjetlo. Puno svjetla. To su bile baklje koje su svi u kraljevstvu imali kad su tražili malu princezu. Ružica je kleknula pokraj svog spasitelja. Zagrlila ga je objema rukama i obećala mu: “Nikada te neću zaboraviti, hvala ti!” Vuk joj je zauzvrat liznuo obraz i nestao u crnoj šumi.
Kad je onda djevojčica sve ispričala tati i bratu, kralj se samo nasmiješio. Znao je da u crnoj šumi postoje prijatelji koji u ljudima vide dobrotu. A znao je i da ovo sigurno nije zadnji put da ovi životinjski prijatelji pomažu njegovoj djeci. U znak prijateljstva i zahvale, kralj je svaki dan donosio najbolje poslastice za vukove u crnu šumu.
