U jednoj dalekoj šumi, jednom davno, živio je jedan jež. Zvao se Ježurka Ježić i često ga se moglo vidjeti kako luta šumom. Ježić je jako volio lov, a kada bi upao u nekakvu borbu, nikada ne bi oklijevao, već bi dao sve od sebe da pobijedi.
Ježurku Ježića sve su šumske životinje dobro poznavale. Znali su ga i vuk i medo, ali i ovca, zmija i jastreb. Životinje su poštivale Ježića, iako su ga se neke i bojale, jer mali jež već je bio slavan među svojim sustanarima u šumi.
Jednog dana, Ježurka Ježić dobio je pismo. Poštar zec uručio mu je omotnicu na kojoj je pisalo njegovo ime i adresa. Ježić je radoznalo otvorio omotnicu, kad ono, unutra je bila jedna pozivnica. Pozivnicu je poslala lija Mica i njome pozvala Ježića da joj dođe u posjetu. Mica je već počela kuhati objed u velikom loncu, kojim će počastiti Ježića kad dođe u njenu kuću. Ježića je pismo jako razveselilo. Iz istih stopa krenuo se spremati za tu veliku gozbu koju je Mica pripremala.
Prije nego je izašao iz kuće, pregledao je sve svoje bodlje, pa dodatno našiljio one koje su se malo istupile. Ježić je volio biti spreman i imati dobru obranu ako ga netko na putu napadne. Ježić je stigao do kuće lije Mice kada je sunce već bilo visoko na nebu. Lija Mica izašla je pred svoju kamenu kuću kako bi dočekala Ježića, a kada ju je vidio, poput pravog kavalira skinuo je šešir i pozdravio liju. Zaželio joj je puno dobrog jela i puno lijepih stvari. Zaželio joj je mir, sreću i dug život te da se nikada ne mora bojati lovaca i njihovih pasa.
Lija je pozvala Ježića u kuću, gdje su sjeli za ukusan i obilan ručak. Prsti Lije i Ježića bili su masni od silne hrane, a onda su podigli čaše i nazdravili jedno drugome. Jeli su gotovo četiri sata i skoro pukli od sitosti. Pala je noć i cijeli šuma utonula je u mrak.
Sve je utihnulo i mogao se čuti samo vjetrić i pokoji leptirić. Tada su se u šumi počele buditi divlje mačke i sove. Bili su to noćni lovci kojima su put osvjetljavale brojne krijesnice. Kad je pao mrak, Ježurka Ježić ustao se od stola i zahvalio liji na prekrasnom obroku. Bilo je vrijeme da krene svojoj kući.
Liji se nije svidjela ta ideja, mislila je da je već suviše kasno za hodanje po šumi, pa je pozvala Ježića da ostane kod nje prespavati. Lija je imala veliku kuću i dovoljno mjesta za spavanje. Ipak, Ježić nije htio ni čuti. Zahvalio se na pozivu i rekao da mu je ipak draži njegov dom.
Ježić je polagano krenuo put kući kroz mračnu šumu. Probijao se kroz lišće i granje, šuškajući svakim korakom. Put mu je osvjetljavao veliki žuti mjesec. A za Ježićem je tiho išla lukava lija Mica. Njoj nikako nije bilo jasno zašto se Ježić tako silno želio vratiti se svojoj kući, umjesto da je tu noć prespavao kod nje. Posumnjala je da Ježić ima neku bogatu kuću punu lijepih stvari, pa je skriva od ostalih životinja u šumi. Prateći Ježića, lija je srela vuka.
Vuka je zanimalo kamo lija tako žuri, a ona mu kaže da prati ježa. Ispričala mu je što se sve dogodilo te večeri i prenijela mu svoje sumnje da Ježić ima bogatu kuću koju skriva od ostalih životinja. Vuka je to jako zainteresiralo pa je s lijom nastavio slijediti ježa. Hodajući tako kroz šumu, lija i vuk susreli su medu.
Medu je zanimalo kamo njih dvoje tako žure, a lija odgovori da prate ježa. Jež sigurno ima bogatu kuću koju skriva od drugih životinja, a oni je žele vidjeti. Medu je jako zainteresirala ta priča, pa se s njima dao u potragu. Ni on nije vjerovao da ježić ide kući samo zato što je voli, jer on bi svoju kuću prodao za malo meda.
Trojac je tiho slijedio ježa, a onda sretnu divlju svinju. I svinju je zanimalo gdje ide ova neobična družina. Lija odgovori da slijede ježa da vide kakvu kuću ima. Divlja svinja također se zainteresirala za ovu priču, pa odluči i ona poći s njima. Ježurka Ježić malo po malo došao je do svoje kuće. Ušao je u malu rupu ispod bukove klade. Rupa je bila mala, a u njoj samo krevet od suhog lišća. Ježić je sretno legao na svoj krevetić i ušuškao se onako kako mu je bilo najudobnije.
Bio je toliko sretan u svom domu da je pomislio kako bi ga do zadnjeg daha branio. Vuku, medi i divljoj svinji nikako nije bilo jasno što je to ježić toliko volio u svojoj kući. Pa ona je bila samo obična rupa s malo suhog lišća! Takvu kuću oni bi dali za malo jela! Lija je sve to slušala i nije ništa rekla. Od sve te buke probudio se Ježić, pa izašao pred bijesne životinje. Lijepo im je objasnio da je ta rupa njegov dom i da ga on voli, iako je skroman i jednostavan. Objasni da on pošteno radi i bavi se lovom, te mirno živi pod svojim krovom, a ostale životinje mogu se sramiti jer bi svoj dom prodale za malo jela. S ovim riječima lija Mica se složila, pa su je ostale životinje nazvale ludom. Vuk, medo i divlja svinja uvrijeđeno su otišli u šumu.
Vuka su ubrzo uhvatili seljaci i dobro ga istukli, medu su cijelog izbole pčele, a divlju svinju uhvatio je lovac. Ježurka Ježić za to je vrijeme i dalje nastavio mirno živjeti u svojoj dragoj kućici.
