Nekoć davno, u starim pričama, živjeli su razni ljudi koji nisu mogli imati djece. I kad bi u svojoj želji za djetetom već sasvim izgubili strpljenje, rekli bi: »Kad bismo bar imali dijete, makar bilo i maleno kao palac!« Ili: »Kad bismo bar imali dijete, makar bilo i prase!« Ili grm ružmarina! Makar običan lonac! I baš se najčudnije želje u pričama ostvaruju.
Živjeli su tako jedan muž i žena bez djece, i već su bili gotovo ostarjeli. Stalno su se molili i nadali da će ipak dobiti dijete, no ništa nije pomagalo. Naposljetku žena reče:
– Kad bih bar rodila dijete, makar bila i žabica!
Poput drugih čudnih želja, i ova se ostvarila. Nakon devet mjeseci rodi žena malenu kćer žabicu. I takvom se djetetu roditelji razveseliše i dobro su se brinuli za svoju žabicu. Ona je rado provodila vrijeme vani; kad bi njen otac radio u vrtu ili vinogradu, i ona je bila s njim. A njena bi im majka o podne donosila objed.
Vrijeme je prolazilo, žabica odrastala, a roditelji postajali sve stariji. Jednoga dana žena se razboli. Tužila se da ne može ni ustati, a kamoli poći u vrt s ručkom. Tad se javi žabica i reče da će ona odnijeti ocu ručak.
– Ali kako ćeš, dijete? – upita je majka. – Nemaš ruke kojima bi nosila lonac.
– Priveži mi ga na leđa – reče žabica. – I ništa se ne brini.
Tako su učinile: žena zaveže kćeri lonac za leđa i žabica se uputi u vrt. Kad je došla do ograde, nije mogla otvoriti vrata, a ni skočiti s loncem na leđima, pa počne zvati oca. On joj otvori, uzme lonac s njenih leđa i prione uz jelo. I žabica pojede zalogaj, a onda zamoli oca da je podigne na trešnju. Otac je stavi na granu, a žabica počne pjevati. Pjevala je tako lijepo da se činilo kao da šumske vile pjevaju. Prolazio tuda kraljev sin. Bio je krenuo u lov, no kad je čuo krasno pjevanje nije nastavio putem prema šumi, nego je skrenuo u starčev vrt.
– Tko to tako lijepo pjeva? – upitao je oca djevojke-žabice. A ona je u taj tren ušutjela.
– Ma nitko – odvrati starac.
– Kako nitko, kad sam maloprije čuo neki divan glas?
– Ja nisam ništa čuo ni vidio – reče čovjek.
Bilo ga je sram reći da mu je kći žabica, a bilo ga je i strah za nju. No kraljev je sin bio uporan.
– Reci mi, starče, tko je pjevao. Ako je muško, bit će mi prijatelj, ako je žensko, bit će mi nevjesta.
No starac mu ipak ne htjede reći. Sljedećega dana opet je žabica nosila ocu objed i opet ga zamolila da je podigne na trešnju. Kad je zapjevala, i sam vjetar se umirio da joj ne kvari pjesmu. Pjevala je i pjevala s trešnje, da je cijela dolina odzvanjala.
Kraljev sin pošao je opet istim putem u lov, samo zato da čuje njen glas. No kad je stigao do starčevog vrta, žabica ga primijeti i ušuti.
– Reci mi, starče, tko je pjevao? – upita ponovno kraljev sin.
– Ne znam – reče ponovno starac.
– A tko je tebi objed donio?
– Sâm sam išao kući, ali sam bio toliko umoran da nisam mogao jesti, pa sam donio jelo ovamo.
– Srce mi je očarala ta pjesma! Sigurno znaš tko pjeva! Molim te, reci mi. Ako je muško, bit će mi prijatelj, ako je žensko, bit će mi nevjesta.
Sad se starac pokoleba i reče:
– Ma rekao bih, ali me je sram, a i bojim se…
– Ne boj se, samo mi reci.
I čovjek mu sad reče da je žabica s grane pjevala i da je ta žabica njegova kći.
– Zamoli je neka siđe i zapjeva još jednom.
Žabica je sišla i zapjevala. Mladiću se srce topilo od miline pa reče:
– Hoćeš li biti moja nevjesta?
– Jesi li siguran da hoćeš žabicu? – upita žabica-djevojka.
– Siguran sam da nema ničega na svijetu ljepšeg od tvoga glasa. Reci da ćeš biti moja nevjesta!
Žabica pristane, a kraljević joj ispriča kako ima dva brata i kako je njihov otac zapovjedio neka sutradan k njemu dođu njihove zaručnice. Pa koja donese ljepši cvijet, njoj i njenom zaručniku prepustit će kraljevstvo.
– Ti dođi kao moja zaručnica i donesi cvijetak kakav budeš htjela – rekao je žabici.
– Doći ću – odgovori žabica. – Ali moraš po mene poslati bijelog pijetla na kojemu ću dojahati.
– Hoću – reče kraljević pa se vrati kući i odmah joj pošalje pijetla.
Žabica pak ode Suncu i zamoli sunčanu haljinu.
Sljedećega jutra zajaše žabica bijeloga pijetla, a sunčanu haljinu uzme sa sobom. Kad je stigla do tvrdoga grada, straža je isprva nije htjela pustiti kroz vrata. Žabica na pijetlu – tko je to još vidio! No žabica reče stražarima da ide kraljevom sinu pa je naposljetku pustiše.
Kad je stupila u grad, pijetao se pretvorio u bijelog konja, a žabica u najljepšu djevojku na svijetu. Na njoj je bila sunčana haljina, a u ruci je kao cvijet nosila klas pšenice. I tako je ušla u kraljevu palaču.
Kralju je prva prišla zaručnica najstarijega sina.
– Kakav mi cvijet nosiš? – upita kralj, a ona mu pruži ružu. Kralj zahvali, a djevojka stane u stranu.
Zatim je prišla zaručnica drugog sina.
– Kakav si mi ti cvijet donijela? – upita kralj, a djevojka mu pruži stručak ljubica. I njoj je kralj zahvalio, no onda se okrenu prema zaručnici najmlađega sina i spazi klas pšenice u njenoj ruci.
– Ti si nam donijela najljepši cvijet – rekao je. – Znaš da bez kruha nema života! Ti ćeš se znati dobro brinuti za kraljevstvo.
Pa odredi neka bude svadba i prepusti kraljevstvo najmlađem sinu. I tako je žabica postala kraljica.
