Usred duboke šume bilo je malo jezerce. Pokraj njega bila je stijena prekrivena gustom paprati. Iza ove paprati krila se velika tajna.
Paprat je trebalo samo nježno obrisati. Tada biste mogli vidjeti nešto lijepo. Šareni leptiri letjeli bi oko vaše glave, mirisno cvijeće bi se naginjalo prema vama, biljke penjačice bi vas nježno zagrlile i odvele do tajnog ulaza u čarobnu špilju. Tko je bio tamo? U ovom skrivenom prebivalištu živjele su močvarne vile. Bilo je pet sestara. Ovdje su živjele zajedno i jako se voljele. Imale su suosjećanje jedna za drugu i pomagale su si u svemu. Sakrile su svoju tajnu pećinu. Nisu htjele da itko od ljudi sazna.
Imale su posla koji su trebale obaviti i radile su ga najbolje što su mogle. Pitate se što su radile te močvarne vile? Budući da su imale čarobne moći, mogle su razlikovati dobru osobu od loše osobe. Pomagale su dobrim ljudima, ali bi zle odvodile duboko u šumu i puštale ih da lutaju kako više nikada nikoga ne bi povrijedili.
Jednog dana, mladić je prolazio kraj njihove pećine. Zvao se Jakša. Bio je jako nesretan i jako ljut. Uništavao je sve što bi mu došlo pod ruku. Iskopavao je gljive, lomio grane s mladih stabala, gađao vjeverice kamenjem i pljuvao žvakaće gume. Kad su močvarne vile to vidjele, znale su da imaju posla.
Uzburkale su vjetar, uzburkale drveće i počele plesati oko Jakše. Polako i sigurno vodile su ga sve dublje u šumu. Željele su da odluta i kazni sam sebe zbog načina na koji se odnosio prema šumi. Ali jedna od močvarnih vila imala je dodatnu moć. Vidjela je sve do srca. Mogla je vidjeti posljednji djelić dobrote koji je ostao u osobi. A s Jakšom je to otkrila. Znala je da se loše ponašao, ali njezine čarobne moći rekle su joj da se može popraviti.
Jakša se počeo brinuti. Znao je na što ga močvarne vile vode i bojao se da se više neće vratiti iz šume. Skupio je hrabrosti. Ostatkom svoje snage i svim srcem molio je močvarne vile: “Molim vas, neću to više nikada učiniti, ja nisam loša osoba. Jako mi je žao i ispravit ću to. Pokupit ću danas svo smeće iz šume i popraviti što mogu.” Dok se vrtio u začaranom krugu labirinta, moleći ih za oprost, pogledao je onu najčarobniju. “Jakša, pogledaj me u oči i ne pomiči pogled. Želim vidjeti jesu li tvoje riječi iz srca i ne lažeš li.” Gledala ga je i vjerovala mu.
Nagovorila je druge močvarne vile da mu daju još jednu priliku. Jakša je obećao da će svaki dan ići u šumu i pomagati šumskim životinjama i biljkama. Što je obećao, to je i ispunio. Bilo mu je drago što su močvarne vile u njemu pronašle trunku dobrote i dale mu drugu priliku.
