Vilenjak po imenu Hophop bio je maleni čovjek raščupane kose i velikog, ljupkog osmijeha. Nosio je zeleni kaput, crvene hlače i zeleni šešir. Hodao je svijetom, skačući i pjevajući u hodu. Ili barem stalno nešto pjevušeći. Bio je jednostavno vrlo veseo mali momak. Budući da je cijelo vrijeme bio nasmijan, nije volio kad je netko u njegovoj blizini bio loše volje. Čim bi sreo nekoga tužnog ili opterećenog brigama, nastojao ga je oraspoložiti svime što je imao.
Jednog dana šetao je šumom i u daljini začuo kako netko tugaljivo pjeva. Bio je to tanak glas djevojke. Hophop je pogledao oko sebe da vidi odakle dolazi tužna pjesma. Dok se usredotočio na slušanje, shvatio je da dolazi iz potoka. Polako je preskočio do njega, sakrio se iza stabla i provirio da vidi tko pjeva. Kraj potoka je klečala lijepa djevojka. Njezina duga plava kosa vijorila se na vjetru, a niz obraze su joj se kotrljale suze krupne poput zrna graška. Pokraj nje je stajala košara s rubljem, a ona je prala rublje u potoku. Dok je radila, pjevala je tihim, tužnim glasom.
Hophop joj je prišao, pristojno je pozdravio, a kako je bio nevjerojatno znatiželjan i željan razveseliti svaku tužnu osobu u blizini, počeo ju je pitati: “Bok, ne boj se, ja sam Hophop. Ja sam vilenjak pun dobrog raspoloženja i mogu svakoga razveseliti. Zašto si tužna?” “Oh Hophop, ljubazan si što me želiš oraspoložiti, ali mislim da mi ne bi mogao pomoći. Živim sama s ocem u mlinu. Otac mi se razbolio i sve poslove moram obavljati sama. A moram se brinuti i za svog oca. Jako ga volim.”
Vilenjaku po imenu Hophop bilo ju je uistinu žao. Počeo je dobro razmišljati, pitajući se kako joj može pomoći. A onda mu je sinulo. Skinuo je šešir i počeo ga bacati u zrak pjevajući: “Pokaži se, čarobna biljko, pokaži nam svoju pravu snagu. Neka ova djevojka ponovno bude sretna, dođi i pruži nam svoju pomoć.”
Hophop je posljednji put bacio šešir u zrak i pustio ga da mu padne natrag na glavu. Dražesno se naklonio, skinuo šešir, a u kosi mu se pojavila biljka. “Uzmi. Nije to bilo koja biljka. Čarobna je,” rekao je Hophop mladoj djevojci. “Kad dođeš kući, posadi je da raste. Stavi je na sunce i brini o njoj. I što je najvažnije, pomiriši ga svaki dan. A trebao bi i tvoj otac. Vidjet ćete hoće li vam izmamiti osmijeh na lice. Ako uvijek ostaneš ovakva i tako dobrog srca, biljka neće uvenuti i pomoći će ti.” Zatim se pozdravio i odskočio.
Djevojčica je učinila sve što joj je Hophop rekao. Posadila je biljku, stavila je na sunce i njegovala. Navečer, prije spavanja, sjetila se da ju je trebala i pomirisati. I ona i njezin otac. I tako su učinili upravo to. Čim su to učinili, prostorijom je zapuhao blagi povjetarac. Odjednom je sve zamirisalo na livadu i sve kao da je svjetlucalo. Čarobni miris širio se cijelim mlinom.
Nakon nekog vremena moglo se vidjeti da se njezin otac osjeća bolje. Oporavio se. A kćeri se uistinu vratio osmijeh na lice. Nagnula se kroz prozor i tiho doviknula u noć: “Hvala ti, Hophop. Hvala ti puno!” Iz daljine se javi nježan glas: „Nema na čemu, draga djevojko! Ali ne zaboravi da cvijet moraš njegovati i biti dobra u srcu kako ne bi uvenuo.”
I danas se iza šume u blizini potoka nalazi veliki, stari mlin. Na prozoru je posađeno bilje. Lijepo raste. Svake večeri mlinar i njegova kći idu i mirišu. A budući da djevojka daje sve od sebe da ostane ljubazna i ima dobro srce, biljka i dalje odiše čarobnim mirisom.
