Pogledate li u nebo navečer, kada su oblaci već legli i više ne lutaju nebom, vidjet ćete zvijezde posvuda iznad sebe. To je poput crnog ogrtača prekrivenog svjetlucavim sjajem. Neke od njih svijetle jako, neke slabo. Ako dobro pogledate, uočit ćete malu svjetlost koja skače s jedne zvijezde na drugu. To malo svjetlo je Jutarnja zvijezda. Vila noćnog neba koja bdije nad zvijezdama i mjesecom, a kad dođe vrijeme, probudi sunce da se digne na nebo. Ona daje dobro jutro suncu. Zato se zove Jutarnja zvijezda.
Za nas ljude jako je važno da Jutarnja zvijezda svaki dan budi sunce. Tako znamo da dan počinje. Sunčeve zrake potjerat će sve pospanke iz kreveta. Štoviše, sunce nam daje ne samo svjetlost, već i toplinu.
Jednom je Jutarnja zvijezda kao i obično lutala nebom. Skakutala je od zvijezde do zvijezde, a njezina duga srebrna kosa svjetlucala je na vjetru. Još je bila noć, pa je Jutarnja zvijezda imala puno vremena. Zbog toga je odlučila pogledati malo dalje u nebo. Vratit će se na vrijeme da probudi sunce.
I tako je skakutala i hodala po cijelom nebu. Klizila je mliječnim putem i divila se zemlji sa svih strana neba. Nije shvaćala koliko je sati. Nakon nekog vremena, kad je gledala dolje na Zemlju, vidjela je nekoliko cvjetova kako pokušavaju otvoriti svoje cvjetove, ali nije išlo. Lijepi suncokreti na poljima bili su pognuti sve do zemlje i nisu se mogli uspraviti. Pčele su htjele kružiti okolo i oprašiti cvijeće, ali nisu ga mogle pronaći; samo su se sudarale i onda umorni ležali na zemlji. I svi su ljudi također spavali. Jutarnja zvijezda gledala je posvuda po Zemlji i nije mogla shvatiti što se događa.
A onda se sjetila. “Ali ja nisam probudila sunce! Bez sunca, cvijeće se neće otvoriti, suncokreti se neće okrenuti, a ljudi neće ustati. Što sam učinila!” – užasnuto je rekla Jutarnja zvijezda. Dok je lutala po nebu, potpuno je zaboravila na vrijeme. Davno je trebala probuditi sunce.
Počela je trčati po nebu što je brže mogla. Zvijezde su joj pomagale, gurale je naprijed kako bi išla brže. Kada je Jutarnja zvijezda stigla do sunca, odmah ga je počela buditi. Ali sunce je previše spavalo. Ako bi ga Jutarnja zvijezda pustila da predugo spava, a da ga ne probudi, spavalo bi još dublje. Jutarnja zvijezda dozivala je sunce, tresla ga, škakljala, ali ništa nije djelovalo. Jutarnja je zvijezda počela očajavati. Mogla je vidjeti kako Zemlja blijedi i nestaje bez sunca.
“Što sam učinila, jadno srce moje”, plakala je i jecala. Ali tada je samoj sebi rekla da neće odustati. Morala je ispraviti grešku koju je napravila. Skupila je svu snagu i udahnula najdublje što je mogla. Zatim je puhnula u sunce što je jače mogla. Njezin srebrnasti, hladni dah zaškakljao je sunce u nosu i probudio ga. Kad je otvorilo oči, sunce je ugledalo iscrpljenu, umornu Jutarnju zvijezdu kako leži. Sunce je pogledalo oko Zemlje i brzo shvatilo da je već dugo trebala pružati svjetlost i toplinu. Brzo se uzdiglo u nebo i obasjalo cijelu Zemlju. Cvijeće se počelo otvarati, suncokreti rasti, pčele oprašivati, a ljudi su počeli ustajati.
Odmah nakon toga sunce je pružilo svoje zrake i na njima odnijelo Jutarnju zvijezdu u svoju nebesku postelju. Zatim joj je tiho šapnuo u uho: “Draga moja vilo, molim te, budi oprezna sljedeći put i probudi me na vrijeme. Ali lijepo je što si ispravila grešku i nisi odustala.” Od tada Jutarnja zvijezda nikada nije zaboravila probuditi sunce. Ali isto tako nikada nije zaboravila da svatko može pogriješiti, ali je važno pokušati to popraviti.
