Zima je stigla. Bijeli snježni pokrivač prekrio je cijeli krajolik. Na drveću se pojavio svježi snježni pokrivač. Temperatura je padala ispod nule na termometrima, a mraz je prekrivao prozore. Zima je bila upravo onakva kakva treba biti. Sva djeca u selu susrela su se na obližnjem brdu da isprobaju svoje sanjke i bob. I Boris je krenuo tim putem.
Bio je razularen dječak, pun energije. Jedva je čekao izvući svoje sanjke i odvesti ih na prvu ovogodišnju vožnju. Boris je otrčao do staje iza kuće gdje su mu bile spremljene saonice. Otvorio je vrata, uletio unutra poput poplave, brzo zgrabio sanjke i vratio se van. Kad je bio skoro pred vratima, začuo je čudne zvukove u staji. Zaustavio se i osluškivao kako bi shvatio odakle bi mogli doći. Sada je mogao čuti i šuškanje i huktanje.
Boris je zatvorio vrata staje i progovorio u tišini: “Ima li koga?” Odgovora nije bilo. “Bok, ima li koga?” ponovno je upitao Boris. Bio je znatiželjan i nimalo se nije bojao. Nakon jednog trenutka, sijeno koje je bilo spremljeno u staji počelo se micati. Boris je u njemu vidio dvije male crne njuške. Kleknuo je i čučnuo da ih bolje vidi. Njuške su počele izlaziti iz sijena i Boris je ugledao dva jazavca. Iznenađenje u staji. Izvor slike: depositphotos.com
“Što radite ovdje? Ne brinite, neću vam ništa”, rekao je Boris jazavcima. Jazavci su mu se polako približavali. Tada jedan od njih progovori: “Mi smo braća. Tijekom zime, jazavci se uvijek zavuku u svoje jazbine i spavaju veći dio vremena. Ali ove godine nismo stigli na vrijeme. Zima je došla prebrzo i sad nam je brlog prekriven snijegom i ne možemo unutra. Zato smo se skrivali ovdje u sijenu u tvojoj staji. Umorni smo. Sada bismo trebali ići spavati. Molim te, nemoj se ljutiti!”
“Uopće nisam ljut. Pomoći ću vam”, Boris je odložio sanjke i bacio se na posao. Napravio je dvije jazbine u sijenu i lijepo ih obložio raznim pokrivačima, a zatim suhom travom. “Ovdje možete provesti zimu. Bit ćete na toplom. Držat ću vas na oku da budete sigurni”, rekao je Boris jazavcima.
“Hvala ti, spasio si nas!”, povikaše jazavci od uzbuđenja i skočiše u svoje jazbine. Zavukli su se tamo i čvrsto zaspali. Boris je još malo pričekao, dok se nije uvjerio da obojica spavaju, a onda se uputio na brdo. Kad se vratio sa sankanja, tiho je spremio sanjke u staju i provjerio dva spavača. Bio je toliko sretan što im je mogao pomoći i što se zahvaljujući njemu neće negdje smrznuti od iscrpljenosti.
Cijelu zimu Boris je provjeravao jazavce. Uvijek vrlo tiho, kako im ne bi ometao san. Onda, kada je počelo proljetno topljenje snijega, to je za jazavce bio znak da se mogu vratiti u šumu. Da pronađu njihove jazbine, malo hrane i ostale jazavce iz svoje obitelji.
Zato je Boris jednoga dana u staji zatekao samo prazne jazbine. Isprva je bio tužan što se jazavci nisu došli oprostiti. Ali nešto kasnije, kad je išao u staju po alat, na podu je ležala mala kutija. Bila je lijepo zamotana, a uz nju je bio pričvršćen papirić. Boris je uzeo kutiju, razmotao je i unutra pronašao prekrasne zvončiće.
Zatim je pogledao poruku na kojoj je pisalo: “Ovo su zvončići za tvoje sanjke, da budu još bolje. Hvala ti puno što si nas spasio. Tvoji jazavci.” Boris je bio izvan sebe od uzbuđenja. Odmah je pričvrstio zvončiće na svoje sanjke i radovao se prvom snijegu kada će ih moći izvesti na brdo. Sanjke su mu bile još ljepše sa zvončićima! Tako mu je bilo drago što je pomogao jazavcima i bio je odlučan da to učini opet, bilo kada.
