U čarobnoj, bajkovitoj zemlji živjelo je puno vražićaka. Živjeli su lijepo ispod zemlje u svojoj jazbini. Bilo je toplo i ugodno. Bili su dobri vražićki. Pazili su da stvari iznad zemlje budu u redu i održavali lijepu vatru ispod zemlje. Ako je netko bio nepravedan ili zao, odveli bi ga u svoju jazbinu na neko vrijeme i zaposlili ga. Ali ako je netko bio ljubazan, pomogli su mu svojim čarolijama.
Jednog ranog jutra nešto je probudilo vražićka po imenu Bert. Slabašan, ljupki glas mogao se čuti s visine. Nikada nije čuo da netko tako lijepo pjeva. Morao je otkriti tko je to. Tako je otišao na površinu. Pažljivo je osluškivao kako bi otkrio odakle dolazi glas.
Slijedio ga je sve dok nije stigao do jezera gdje je lijepa djevojka sjedila na stijeni. Kosa joj je bila duga i bijela poput snijega. Oči su joj blistale poput čarobnih zdenaca. Upravo je bila zima i jezero je bilo zaleđeno. Snijeg je ležao naokolo. Djevojka je izgledala prelijepo, ali vrag je mogao čuti tugu u njenom glasu. Nije ju želio ostaviti tako.
Obrisao je čađu sa sebe, zagladio čupavu kosu, popravio kaput, skupio hrabrosti i prišao djevojci: “Dobar dan, lijepa gospođice, tako lijepo pjevaš, ali tužno, čini mi se. Mogu li ti nekako pomoći?” Djevojka je zurila u vražićka dubokim zdencima svojih očiju i ljubazno se nasmiješila. U tom su trenutku vražićkova koljena klecala. Djevojka ga je potpuno očarala.
“Lijepo od tebe, vražićku, i hvala ti na brizi, ali teško mi je pronaći radost. Ja sam zimska vila. Ne mogu izvoditi magiju. Čini mi se da ne mogu shvatiti kako. A kakva sam ja vila ako ne znam čarati?” tužno je objasnila vila. “I zato samo sjedim na ovu stijenu pored zaleđenog jezera i pjevam. To je jedino što mi pričinjava zadovoljstvo”, nastavila je zimska vila.
“Draga moja vilo, nemoj biti tužna. Magija je ozbiljna stvar. Znam to jer sam magični vražićak,” objasnio je vražićak po imenu Bert. Vila se malo nasmiješila. Vražićak je bio smiješan. Kad je vražićak Bert ugledao tračak osmijeha na njenom licu, srce mu se potpuno otopilo.
Želio ju je učiniti još sretnijom. Počeo je pjevati i poskakivati u ritmu. “Lijepa vilo, ne daj da te zbuni, umjesto toga dobro pogledaj oko sebe. Mnogo je razloga za veselje, pa nemoj više brinuti o tome. U redu je ako ti magija ne ide lako, svatko može pronaći nešto za sebe. Nadam se da ćeš mi pokazati svoj osmijeh i pjevati sa mnom neko vrijeme.”
To je ono što je vražićak Bert pjevao, plešući u isto vrijeme oko vile. Nije se više mogla suzdržati i počela se smiješiti. Ugledavši ovog ljupkog vražićka, nije mogla drugačije. Tada se vražićak naklonio vili i šapnuo joj na uho: “Reći ću ti tajnu ako želiš?” Vila revno kimne.
Vražićak je nastavio: “Kažeš da ne znaš izvoditi magiju, ali moram priznati. Potpuno sam očaran tobom.” Iako je vila bila potpuno bijela, obrazi su joj se zarumenjeli. Vražićak je vidio da je vila sramežljiva i ponovno je zapjevao: “Za tebe, draga vilo slatka, stavio bih nebo pred tvoje noge.” Vila se još više počela smiješiti. Bilo joj je jako drago što ju je vražićak razveselio. I bio je u pravu. Iako nije znala izvoditi magiju, to nije bilo važno – svatko je bio dobar u nečem drugom. Znala je jako dobro pjevati, na primjer.
Od tada su se ova dva bića iz bajke svako jutro sastajala kod stijene uz zaleđeno jezero. Potpuno su različiti. Vila je čista i bijela kao snijeg, dok je vražićak Bert cijelo vrijeme crn i garav. Ali njih nije briga što su drugačiji. Vole jedno drugo, razumiju se i uveseljavaju jedno drugo. I to je ono što je najvažnije.
