Na rubu grada, točno tamo gdje završavaju sve ceste i pločnici, stoji šarena kuća. Ima narančasti krov i svijetloplave zidove na kojima je naslikano cvijeće. Iako u njoj nitko ne živi, svaki dan dolazi puno djece koju dovode roditelji. To je vrtić. Ali ne bilo koji vrtić.
Nešto se čudno događa unutar njega. Čak i čarobno. Svaki dan, kad je vrijeme ručka, vrtić se zatalasa, njegove boje postaju bogatije nego prije, a iznutra se čuje čarobna pjesma. Tko to pjeva i što se tamo zapravo događa za vrijeme ručka?
U ovom vrtiću radi izvanredna kuharica. Odjeća joj je bijela kao snijeg, na glavi nosi kuharsku kapu, a ispod nje dugu crnu pletenicu. Zove se Marijana. Sva je djeca zovu Marija. Ova kuharica nije obična kuharica. Ona zna kako vrijeme ručka pretvoriti u čarobno vrijeme.
Marija je oduvijek znala da djeca ne vole ručati. Od njih se tražilo da pristojno sjede, da se ne igraju priborom za jelo i da se ne vrpolje, što je bilo užasno dosadno. Osim toga, čim bi djeca pojela samo nekoliko žlica, cijela bi blagovaonica počela brujati od buke: “Ne sviđa mi se. Ne mogu više jesti. Trbuh mi je pun. Mogu li odnijeti svoj tanjur?” Marija nije željela ništa od ovoga. Htjela je da djeca uživaju u ručku. Da budu uzbuđeni kad im ga je servirala.
I tako je odlučila da će učiniti sve što je u njenoj moći da tako i bude. Tražila je po svim mogućim kuharicama i čarobnim receptima, kao i po svim dječjim enciklopedijama. A onda ju je pronašla. Čarolija s tajnim začinima za hranu. Odmah ju je naučila i jedva čekala da je pokaže djeci u vrtiću.
Kuharica Marija nije mogla dočekati ručak sljedeći dan. Djeca su po običaju sjela za svoje stolove, polako se počela vrpoljiti, kad je ušla kuharica Marija s priborom za jelo u rukama i počela pjevati: “Lijepo miriše jelo u tavi, počeo je ručak za djecu. Jelo je skoro gotovo, svidjet će vam se, toga se ne bojim. Djeco, djeco, slušajte, vaše vilice i noževi su na putu, gledajte dobro dok na stol sve ne legne. Dodala sam tajni začin svom ručku jer vas jako volim.”
Čim je kuharica Marija otpjevala pjesmu, počele su se događati nevjerojatne stvari. Žlice, vilice i noževi poredani u nizu, počeli su skakutati po zraku i jedan za drugim smjestili se ispred djece na stol. Šarena duga obasjala je cijelu učionicu, a dugino svjetlucanje klizilo je niz njezine strane. U međuvremenu je kuharica Marija pažljivo plesala među djecom u ritmu pjesme, stavljajući im hranu u posude. Djeca nisu ni shvatila da je njihova hrana već tamo. Samo su širom otvorenih usta gledali oko sebe, promatrajući što se događa.
Kad je kuharica završila s pjevanjem i kad je hrana bila na stolu, izvadila je malu vrećicu iz džepa. Zagrabila je malo crvenog začina među prstima i nježno ga posula po tanjurima punim hrane. A djeci je sa smiješkom šapnula: “To je tajni sastojak, pomoći će vam da uživate u hrani.” Zadivljena, s osmijehom na licima, djeca su navalila na svoje ručkove. “To je tako dobro. Njam, kuharice Marijo, najbolja si”, čulo se sa svih strana u učionici.
Za vrijeme ručka nijedno se dijete nije vrpoljilo, kolutalo očima ili pokušavalo vratiti hranu. Kuharica Marija bila je zadovoljna. A zašto se djeci toliko svidjela hrana i koji je tajni sastojak? Za djecu je kuhala kuharica Marija. Htjela je učiniti sve što je u njenoj moći da vrijeme ručka za njih bude čarobno i veselo. A tajni sastojak? Bila je to ljubav. Sve je to radila iz ljubavi prema njima. Zato su i uživali.
Od tada je prošlo dosta vremena. Ali ništa se nije promijenilo. Kuharica Marija još uvijek radi u vrtiću, i dalje pretvara vrijeme ručka u čarobno vrijeme. Kad biste ikad prošli pokraj vrtića, vidjeli biste kako cijela škola blista i mreška se, osjetili biste nevjerojatne mirise koji su se širili s prozora, čuli biste kuharicu Mariju kako pjeva svoju čarobnu pjesmu i čuli kako se djeca tiho, zadovoljno hihoću.
I o tome se radi, ono što je najvažnije: izmamiti osmijeh na lica drugih ljudi. Kuharica Marija je to učinila. Zato je izuzetna.
