Bila je veljača. Jutra su još bila mrazna i tu i tamo je pala pokoja pahulja snijega. Snježni pokrivač još je prekrivao brda, a led je svjetlucao na površini bara i jezera. Uz jedno jezerce stajala je veličanstvena vrba. I svaki dan vodenjak Scruff sjedio je u toj vrbi. Nosio je topli zeleni kaput i crvenu kapu, ispod koje mu je virila zelena kosa. Vodenjak je svaki dan sjedio u vrbi iznad jezerca i čuvao svoje prijatelje šarane i somove koji su živjeli u jezercu.
Jednog dana dok se odmarao na debeloj grani vrbe, čuo je udaljene povike. Postupno su se glasovi približavali jezercu, pomiješani sa smijehom i čudnim, smiješnim cičanjem. Kad je vodenjak ustao na vrbi i ispružio vrat da vidi koji su to zvuci, ugledao je skupinu djece u daljini kako se igraju, smiju i trče uokolo.
Dok su igrali, činilo se da nisu shvaćali da su se prebrzo približili jezercu. Nastavili su se smijati i trčati, dok odjednom nisu istrčali na jezerce. Prije nego što su shvatili, bili su usred njega. Ali led više nije bio baš čvrst sad kad je bila veljača, pa se pod njihovim nogama iznenada stvorila pukotina. Zatim još jedna i još jedna.
Kad je to vidio vodenjak Scruff, skočio je s vrbe, brzo zgrabio najdužu granu koju je mogao naći na stablu, pružio ruku i doviknuo djeci: “Brzo, djeco, požurite! Držite se za granu! Led više nije čvrst. Izvući ću vas prije nego propadnete.”
Djeca u prvi mah nisu znala što da rade. S nevjericom su zurili u zelenog čovjeka u njegovom zelenom kaputu. Ali tada su ponovno čuli kako led ispod njih puca i nisu zastali da razmišljaju; uhvatiše se za granu. Vodenjak Scruff povukao je što je jače mogao. Čvrsto se držao za granu i nastojao djecu što prije skloniti na sigurno na obalu.
Kad se činilo da će sva djeca biti na sigurnom, odjednom se vodenjaku poskliznula noga i on je počeo padati. Srećom, vrba je to primijetila, udarila najjačom grančicom i omotala je oko vodenjaka. Uhvatila ga je točno na vrijeme. Polako je počela vući Scruffa do obale, a on je zauzvrat izvukao djecu. Kad su svi sjedili na rubu jezerca, led je potpuno propao i pojavila se voda. Vodenjak je odahnuo, a i djeca.
Nakon nekog vremena djeca su priznala: „Nismo znali da postojiš, vodenjače. Hvala ti puno što si nas spasio. Drago nam je što si bio ovdje.”
“Ja sam uvijek ovdje. Sjedim u vrbiku i gledam sve što se događa oko jezera. Ne smeta mi ako se igrate ovdje. Bit će mi drago ako se jednom vratite na jezero. Ali obećajte mi da ćete od sada biti oprezni,” odgovorio je vodenjak. Djeca su obećala da će biti opreznija. Od tog dana rado dolaze na jezero. Igraju se raznih igara s vodenjakom, a on ih uči sve što zna o ribama. Zauzvrat mu donose svježe kolače koje su ispekle njihove majke. No, nikada nisu zaboravili da, i kada se igraju, ipak moraju biti oprezni.
