Kad nastupi noć, na nebu se pojavi djelić mjeseca i oko njega počnu svjetlucati zvijezde. Neke od njih blistaju više, neke manje. Ali sve one izgledaju vrlo lijepo na nebu. Ako dobro pogledate mjesec, možete vidjeti da netko sjedi na njemu. To je vilenjak Dozy. Sjedi na mjesecu, njišući nogama u zraku. Njegov nebesko srebrni kaput prekrasno svjetluca na crnom nebu, a svjetlucava kosa vijori se u zraku.
Svake večeri vilenjak Dozy sjedi na mjesecu i pazi na djecu koja tonu u san. Ako kojim slučajem dijete ne može zaspati, o njemu se mora pobrinuti vilenjak Dozy. S mjeseca može vidjeti svu djecu. I to je dobro. Tako se nijedno dijete ne treba bojati da na kraju neće zaspati. Da će se s time morati nositi sami. No ponekad nije lako pomoći djetetu da zaspi. Ponekad vilenjak mora upotrijebiti svu svoju magičnu moć kako bi osigurao da sva djeca mirno spavaju. Upravo se to dogodilo jedne zimske noći.
Bio je petak navečer. U svim dječjim sobama polako su se gasila svjetla, roditelji slali posljednje poljupce za laku noć, a vani se spuštao mrak. Mjesec se uzdigao na nebu i na njemu je sjedio noćni vilenjak Dozy. Svjetlosnim teleskopom gledao je posvuda, provjeravao spavaju li djeca. Tek što je pomislio da je sve u redu i da će noć biti mirna, nebom su prema njemu doplovile zvijezde i iz daljine zvale: “Spavajuća hitnoća! Dozy! Spavajuća hitnoća.”
“Gdje? Što se događa?” – upita vilenjak, osvrćući se oko sebe. “Tamo, u narančastoj kući desno. U sobi u potkrovlju nalazi se dječačić po imenu Damjan. Sva su mu svjetla ugašena, ali ne može spavati. Oči su mu širom otvorene. A već je kasno. Trebao bi spavati, ali ne može zadrijemati”, poručile su mu zvijezde. “U redu, zvijezde, idemo njegovim putem!” Dozy je odlučio i spustio se s mjeseca. Svojom magičnom snagom stvorio je svjetlucavu stazu preko neba. Lijepo je klizio uz stazu, kao da surfa.
Kad je stigao do Damjanove kuće, prišao je njegovom prozoru. Posuo je malo svog svijetlog nebeskog sjaja da se Damjan ne boji. Kad je dječačić to vidio, nije mogao vjerovati svojim očima. Brzo je sjeo na krevet, čekajući što će se sljedeće dogoditi. U međuvremenu je vilenjak Dozy crtao po prozoru uz pomoć zvijezda, koristeći svoju svjetlucavu nebesku prašinu za pisanje. Pitao je Damjana zašto ne može spavati, rekavši mu da bi mu rado pomogao. Zato je, uostalom, i bio tu – pomoći djeci. Dok je Damjan čitao čarobne, svjetleće poruke na prozoru, počeo se smiješiti.
Ali onda se još više rastužio i rekao: “Bojim se zaspati jer se bojim mraka. Kad se svjetla ugase, sve je strašno. I ovdje sam sasvim sam. Bojim se zatvoriti oči jer je mrak tada još veći.” Vilenjak Dozy je znao što mu je činiti. Posegnuo je u džep i izvukao malo svoje sjajne zvjezdane prašine. Izmrvio ju je među prstima i nježno otpuhnuo u Damjanovu sobu kroz maleni otvor na prozoru. Prašina je magično poletjela na zidove sobe i tamo ostala. Blijedo i lijepo, osvijetlio je prostor oko Damjanova kreveta. Tada je vilenjak Dozy šapnuo kroz prozor: “Nemoj se više bojati, Damjane. Dokle god želiš, zvjezdana prašina svaku će ti večer dati malo svjetla. Ja i zvijezde ćemo paziti na to. I s vremenom ćeš shvatiti da je mrak samo mrak i da se ne trebaš bojati. Ali do tada se možeš osloniti na nas. Dakle, slatki snovi!” Vilenjak je malo pričekao da se uvjeri da će Damjan doista zatvoriti oči i zaspati. Zatim se vratio na mjesec.
Od tada je Damjan narastao i više se ne boji mraka. Ali nikada neće zaboraviti da nije bio sam kad se bojao. To je bio jedini način da pobijedi strah. I iako je sada velik, svake večeri gleda u mjesec i nebo da vidi hoće li vidjeti vilenjaka Dozyja i zvijezde dok ovaj put pomažu nekom drugom.
