Toni je živio blizu šume. Imao je kovrčavu smeđu kosu. Kovrčala se na sve strane. Ruke su mu uvijek bile prljave, odjeća poderana i rijetko kada je imao osmijeh na licu. Bio je namrgođen i mrzovoljan. Gotovo ništa ga nije veselilo, a što je mogao, uništio je ili zaprljao.
Jednom kad je tako šetao šumom, nije se baš dobro ponašao. Iskapao je gljive, usput bacao papiriće, čupao paprat i bacao ga. Ništa nije volio niti cijenio. Ovo je radio gotovo svaki dan kad bi išao u šetnju šumom.
Ali bilo je životinja u šumi kojima se to nije sviđalo. One su tamo živjele, a Toni im je uništavao dom. Zato je jednog dana došlo do sastanka u šumi. Tu su se okupile sve životinje: ježevi, jazavci, vjeverice, ptice, jeleni, pa čak i mravi. Susret je održan ispod najvećeg stabla u šumi. Sova je sjedila na najvećoj grani drveta. Najmudrija životinja u šumi. Mogla je vidjeti sve životinje s te visine.
Kada su se sve životinje smjestile, počeo je sastanak. Sova upita: “Pa, tko ima pritužbi na Tonija?” Životinje su počele vikati. Grabljao je mravima mravinjake, stavljao smeće u jazbine jazavcima, a jelenima razbijao hranilice. Sova je sve čula i upitala: “Tko ima ideju kako zaustaviti Tonija?” Sada su životinje šutjele. Nisu znale što učiniti. Sova se zamisli i onda reče: “Jednostavno ćemo mu pokazati da se u šumi neće tako ponašati. Svatko od nas može učiniti nešto. Iskoristimo to!” Životinje su odmah skovale plan.
Sutradan su svi u šumi čekali Tonija na svojim mjestima. Hodao je šumom kao da se ništa nije dogodilo. Nije imao pojma što mu se sprema. Došao je do prve gljive, pružio ruku i udario je iz sve snage. Ali nije to trebao učiniti. Životinje su postavile kamen uz gljivu. U trenutku kad je Toni šutnuo gljivu, šutnuo je i tvrdi kamen. Sada se držao za nogu i stenjao.
Nakon nekog vremena još se više naljutio. Prišao je hranilici za ptice, počeo u nju gurati smeće i pokušao je razbiti štapom. No, na njega su počeli padati kesteni i žirevi. Padali su ravno prema Toniju i udarali ga. Toni je pogledao oko sebe da vidi što se događa. Nije znao da se to vjeverice skrivaju na drvetu i bacaju na njega sve zalihe koje su ikada skupile.
Toni je bio na izmaku snage. Boljela ga je noga, a zapravo ga je sve boljelo od naleta kestena i žira. Sav umoran i ljut, sjeo je pod najveće drvo u šumi. I dok je tako sjedio, počeo je čupati mahovinu. Bacao je i čupao biljke koje su rasle u njegovoj blizini. Kad je stablo uz koje je sjedio osjetilo miris, zatreslo se i bacilo na Tonija sve šišarke koje je imalo na sebi. Sada je samo Tonijina glava virila iz hrpe češera ispod drveta. Sjedio je tamo, ne shvaćajući što se danas događa.
Nakon nekog vremena doletjela je sova. “Toni, viđamo te već dugo ovdje. Sve te životinje poznaju i vide kako se loše ponašaš u šumi. Nije slučajno što te danas boli cijelo tijelo. Sve je to naše djelo. Htjeli smo ti pokazati što ne trebaš raditi. To nas boli. Obećavam ti, ako se ne popraviš i ne počneš cijeniti životinje, prirodu i stvari oko sebe, mi ćemo se pobrinuti da nikada više ne kročiš nogom u šumu. Razmišljaj o svom ponašanju.” Zatim je sova odletjela.
Toni je dugo sjedio u borovima i razmišljao o onome što mu je sova rekla. Zatim se neko vrijeme nije pojavljivao u šumi. Vratio se tek nakon nekoliko tjedana. Izgledao je drugačije. Bio je čist, lijepo obučen i nosio je teglu punu kestena. Sve ih je stavio u hranilicu za životinje i otišao. Kad su se životinje okupile na hranilici, pronašle su cedulju. Pisalo je: “Drage životinje, žao mi je što sam vas povrijedio i uništio vaš dom. Vi ste mi pokazale kako se treba ponašati i da je prirodu bolje cijeniti i uživati u njoj nego je uništavati. Popravio sam se, zahvaljujući vama. Čak i ako nije bilo lako. Hvala.” Životinje su bile sretne što je tako ispalo. Od tada uvijek čekaju Tonija i čim se pojavi u šumi, trče za njim i pokazuju mu čari svog doma. A Toni? Otkrio je da je bolje smješkati se nego biti namrgođen i mrzovoljan.