U prekrasnoj drvenoj kućici pokraj šume živio je dječak Tadija. Živio je u kući s roditeljima. Izgledao je kao zgodni nitkov, i bio je nitkov. Nije mogao ni minute sjediti na jednom mjestu. Nije mogao sjediti na stolici i zadržati pažnju ni na minutu.
Odmah bi počeo mahati nogama, oči su mu lutale po cijeloj prostoriji, uvijek se pitajući što bi dotaknuo i kakav bi nestašluk napravio. Prsti su mu počeli trnuti kao da su htjeli nekamo pobjeći, a sav se vrpoljio kao da ga grizu buhe. Ukratko, Tadija je bio samo nered.
Čim bi ujutro ustao, zgrabio bi doručak i pobjegao u šumu. Cijeli dan bi trčao po šumi, skupljao češere, penjao se po drveću i punio hranilicu. Volio je šumu. Ovdje je mogao biti svoj. Volio je i životinje i cijelo vrijeme im je pokušavao pomoći. Ono što nije znao je da čak i u šumi može biti opasno.
Jednom je Tadija predugo ostao u šumi. Nije primijetio da se smračilo. Sunce je prestalo sjati i nad Tadijom je puhao hladan povjetarac. Počelo mu je biti hladno, pa je čučnuo uz drvo i grijao nadlaktice i noge rukama. Polako je ustao da ide kući kad je ispred njega sijevnula iskra i nešto je zapucketalo. Odjednom se pred njim pojavio vrag. Bio je bucmast, rep mu je mahao na sve strane i bio je potpuno crn. Sjajili su mu jedino bijeli zubi. Sve oko njega je mirisalo na vatru.
Tadija skoči na noge i hrabro upita: “Tko si ti? Što želiš?” Vrag se vragolasto nasmiješi i odgovori: “Tadijo, ne boj se. Ja sam vrag Lucijan. Vidim da ti je hladno pa sam ti htio pomoći s vatrom. Lijepo ćeš se ugrijati, i bit će ti dobro. Ovdje ima dosta drva i ja ću ti dati iskru da ih zapališ.”
Tadija je na trenutak razmislio. Bilo mu je vrlo hladno, istina. No, iako je bio nitkov, znao je što se smije, a što ne. A vatra u šumi je opasna. Ne smije se ložiti. “Hvala ti, vraže, što si mi htio pomoći, ali ne treba mi vatra. U šumi se ne smije ložiti vatra.” Lucijan je neko vrijeme nagovarao Tadiju. Iskušavao ga je govoreći mu kako bi bilo lijepo i kako bi bilo toplo, da mu treba samo nekoliko drva da se ugrije, i da se ništa ne bi dogodilo.
Ali Tadija je pomislio na svoje životinjske prijatelje koji bi mogli nastradati ako zapali vatru. Bilo bi mu toplo, ali požar u šumi je jednostavno opasan. “Ne, Lucijane, stani, neću paliti vatru u šumi! To se ne smije!” reče Tadija odlučno. Lucijan je zastao. Mislio je da bi mogao nagovoriti Tadiju.Vrag je bio taj koji je nagovarao ljude da učine nešto loše. Tada bi ih mogao odvesti u pakao sa sobom da mu služe. Ali nije mogao odvesti Tadija. Lucijanu nije preostalo ništa drugo nego se oprostiti od Tadije.
Dok je Tadija te večeri ležao u krevetu, razmišljajući o onome što mu se danas dogodilo, bio je zadovoljan sobom. Znao je da je učinio pravu stvar. Tek što je zaspao, začuo je kuckanje na prozorskoj dasci. Tiho ga je otvorio i ugledao je vjeverice. U izrezbarenoj drvenoj zdjeli davale su mu hrpu bobica. Ptice su također doletjele do prozora i zacvrkutale: “To je ono što dobivaš jer nisi zaprijetio našoj šumi požarom i što nisi došao u iskušenje da to učiniš. Veselimo se što ćemo te vidjeti sutra. Laku noć, prijatelju.”
Lijepa i poučna priča.