U šumi žive životinje i rastu stabla i gljive. U šumi možemo pronaći bobičasto voće poput borovnica i jagoda. Ali poznajem jednu šumu u kojoj nisu oduvijek živjele samo životinje. Svi su se bojali ući u tu šumu. Bila je crna, duboka i mnogi su pričali o tome da je začarana.
Bila je to šuma u kojoj su živjeli razbojnici. Svatko tko se usudio prošetati ovom šumom bio je opljačkan. Nitko ne zna gdje su točno živjeli, a ne zna ni koliko ih je bilo. Ali svi su ih se jako bojali.
U selu nedaleko od šume živjela je hrabra djevojka. Zvala se Ivka. Nije voljela nepravdu i ničega se nije bojala. A kad kažem ničega, ujedno mislim i nikoga. Čak ni zlih razbojnika koji su živjeli u šumi. Ivki se nije sviđalo što se ljudi boje ići u šumu. Nisu mogli brati borovnice, njezini prijatelji se tamo nisu mogli igrati, a njezini roditelji nisu htjeli ići ni u berbu gljiva. Pa je odlučila poduzeti nešto po tom pitanju. Pokušat će pronaći razbojnike i otkriti zašto to rade.
Pa je otišla u šumu. Kad je bila dovoljno duboko u šumi, pokušala je zazvati: “Hej! Razbojnici, gdje ste? Ne bojim vas se i želim s vama razgovarati.” Dugo se ništa nije događalo. Ali Ivka nije odustajala i nastavila je dozivati. Nakon nekog vremena grane na stablima su se počele njihati i grmlje se pomicalo kao da je živo. Odjednom se pred Ivkom pojavilo sedam razbojnika. Svi su bili prljavi, smrdljivi, raščupani i u rukama su nosili razne puške i noževe. Na sebi su imali neke dronjke. Ne bi se moglo reći je li to uopće bila odjeća.
Kapetan razbojnika stao je pred Ivku i rekao: “Znači, ne bojiš nas se? Tako mala? Možemo te opljačkati i vezati za drvo ovdje negdje.” Ivka se samo nasmiješila, “A što biste imali od toga? Nemate mi šta uzeti. Ja sam mala djevojčica. Nemam novaca niti bilo šta drugo. I da vas se bojim? Ne bojim se nikoga.. Došla sam vam reći da prestanete s time odmah. Ljudi se boje ići u šumu. Nije samo vaša.”
Razbojnici su prvo bili zatečeni što ih se tako mala djevojčica ne boji, no onda su se počeli nevjerojatno smijati. “Dakle, ti ćeš nam govoriti šta da radimo?” Smijući se, jedan od razbojnika povisi glas na nju. “O ne, ne bih se usudila. Samo vam želim dati savjet”, odgovorila je Ivka. Ali kad je vidjela da ne može po dobru i da joj se razbojnici samo rugaju, predomisli se i pokuša nešto drugo. “Razumijem zašto pljačkate. Nemate novaca i treba vam kao i svima drugima. Ali znam drugi način kako doći do novca. I to puno više novca.”
Zatim je na trenutak zastala, a razbojnici su naćulili uši. Trenutak kasnije, nastavila je: “Ne bi to mogli učiniti. Sigurna sam da ne bi. Nema veze. Idem ja.” Pljačkaši su jurnuli na nju, zgrabili je i počeli vikati jedan preko drugog: “Što ćemo? Možemo sve. Reci nam kako ćemo dobiti još novca?”
Ivka se nasmiješila i rekla: “Prije svega, morate se okupati. Zatim se morate počešljati i obući bolju, a pogotovo čistu, odjeću. Kad to učinite, naći ćemo se sutra ovdje na ovom mjestu i vidjeti ako ste dovoljno jaki da podnesete ono što ću vam reći.” Zatim je Ivka otišla.
Razbojnici nisu mogli dočekati novac pa su učinili sve što im je Ivka rekla. Sutradan ih je čekala na istom mjestu. Ali Ivka nije bila sama. Uz nju su stajala dva muškarca s pilama i sjekirama. Bili su to drvosječe iz njenog sela. Kad su se razbojnici pojavili, Ivka nije mogla vjerovati svojim očima. Izgledali su potpuno drugačije. Bili su čisti, oprani i počešljani. Drvosječe su pokazivali razbojnicima kako se koriste alati i što se s njima radi. Kako cijepati i sjeći drva i gdje ih slagati.
Ivka se samo nasmiješila i rekla razbojnicima: “Da vidimo možete li to raditi.” Razbojnici su se bacili na posao. Htjeli su pokazati koliko su jaki. Kad je posao bio gotov, drvosječe su pljačkašima dali toliko novca da su o tome mogli samo sanjati. Svi sretni odmah su se dogovorili za dodatni posao.
Od tada se nitko više ne boji otići u šumu. Razbojnici i dalje žive tamo, ali više nikoga ne pljačkaju. Ivka im je pokazala da postoje bolji načini kako doći do novca. I uz to mogu pokazati koliko su jaki.
