Bio jednom jedan čovjek koji je živio sam sa svojim mačkom. Čovjek je bio mrgodan i škrt pa nije čudo što nitko nije želio živjeti s njim. Mačku je pak bilo svejedno kod koga živi, dokle god je dobivao makar i malo hrane. Bio je to lijep mačak, velik i bijel – ali užasno lijen. Dugo su njih dvojica živjeli zajedno, premda se nisu baš dobro slagali. Čovjek je gunđao na mačka, mačak frktao na čovjeka.
Jednoga dana reče čovjek mačku:
– Ti ćeš danas pospremiti kuću, a ja idem u goste.
– Nisam ja pas da ti čuvam kuću! – odgovori mačak. – Ako ti ideš u goste, idem i ja svojoj djevojci. A pospremanje neću ni spominjati.
No čovjek se na to naljuti gore nego ikad dotad i reče:
– Pa dobro, kad si takav veliki gospodin, a ti sebi traži drugi posao! Meni više ne trebaš. Ne želim te više vidjeti u svojoj kući!
Mačak nije bio jako nesretan što je izbačen iz kuće. Frknuo je na gazdu posljednji put i krenuo u svijet.
Ubrzo je našao posao kod drugog čovjeka. I taj je živio sam, no bio je veselije ćudi. Pristane primiti mačka k sebi i dogovori se s njim ovako: mačak će mu služiti, a plaća će mu biti jedna stara lula i jedna šarena haljina. Bit će u službi cijelu godinu, ali će ta godina trajati tri dana.
Kad se takva godina navršila, čovjek održi obećanje: dao je mačku svoju staru lulu i načinio mu šarenu haljinu. Mačak odjenu haljinu, zapali lulu i oprosti se od njega, vrlo zadovoljan. I ponovno krene u svijet.
Put u svijet vodio je kroz šumu. Mačak zađe na šumsku stazu pa je hodao i hodao, i činilo mu se da šuma nema kraja. Nije bio plašljiv, no nije bio ni navikao na toliku divljinu. I baš se počeo pitati gdje bi se tu moglo naći zgodno mjesto za spavanje, kad je nabasao na lisicu.
– Kamo ideš, teto? – upita mačak lisicu.
– Evo, vidiš – reče lisica – idem šumom i tražim mladoženju.
– E pa kad tražiš, našla si! Uzmi mene! Bit ću ti mladoženja kakvog možeš samo poželjeti. Vidjet ćeš, svi će te pitati gdje si me našla!
Lisica ga promotri – zajedno s lulom i haljinom – i činilo se da nije baš oduševljena.
Onda ipak pristane i povede mačka u svoju jazbinu. Bila je već mrkla noć kad su stigli. Mačak uđe za lisicom u jazbinu, a unutra – samo mekano perje! Ni zamisliti ne bi mogao bolji stan. Zavali se u perje i utone u sladak san.
Sutradan ujutro lisica rano ustane, uhvati metlu pa stane mesti ispred jazbine. Tuda je prolazio šumski put, a putem je toga jutra prvi naišao medvjed, lijin stari poznanik. Vidi on lisicu kako mete i pozdravlja je:
– Hvaljen Isus, teto!
– Nisam ti ja nikakva teta, nego mladenka – odgovara lisica s visoka i nastavlja mesti.
Začudi se medvjed, ali nije zastao niti je išta upitao. Nije htio da mu netko kaže kako zabada svoj nos gdje mu nije mjesto A tako bi rado doznao za koga se to lisica udaje! Ubrzo zatim istim šumskim putem naiđe vuk. On je također dobro poznavao lisicu. Ugleda je kako mete ispred duplje i već izdaleka pozdravlja:
– Hvaljen Isus, teto!
– Nisam ti ja nikakva teta, nego mladenka – odgovara lisica i smješka se zagonetno. Začudi se vuk, obuze ga znatiželja. No ni on se nije odvažio upitati lisicu za koga se udaje.
Ubrzo se na šumskom putu pojavi i divlja svinja pa i ona pozdravlja lisicu:
– Hvaljen Isus, teto!
– Nisam ti ja nikakva teta, već mladenka – opet će lisica.
Začudi se i divlja svinja, ali ni ona ništa ne upita nego ode dalje. Malo poslije sastali se medvjed, vuk i divlja svinja na šumskome proplanku, pričaju o lisici i čude se. Kakva je to priča o udaji? Zar je preko noći našla mladoženju? I tko li je taj stvor? Ne može biti nitko od njihovih poznanika, jer se nitko od njihovih poznanika ne ženi!
– Znam što ćemo – rekla je napokon divlja svinja. – Ti ćeš, medvjede, donijeti drva.
Ti vuče, ulovi negdje kokoš, a ja ću naložiti vatru pa ćemo napraviti pečenje. Miris će izmamiti mladoženju iz rupe, a mi ćemo onda vidjeti što je i kakav je.
Pa tako i napraviše: medvjed skupi u šumi suhih grana, vuk u obližnjem selu ukrade kokoš, a divlja svinja naloži vatru. Ispekli su slasnu pečenku i donijeli je pred lisičju jazbinu. I dobro se sakrili: medvjed se popeo na hrast, divlja svinja zavukla se u hrpu suhog lišća, a vuk se šćućurio iza nekoga srušenog stabla.
Nisu morali dugo čekati. Pečenka je fino mirisala, miris se širio na sve strane pa i u lisičju rupu. Lisice nije bilo kod kuće, ali se njen mladoženja probudio. »Baš fino«, pomisli, »doručak će biti dobar kao ležaj.« I iziđe iz jazbine.
– Evo ga – promumlja medvjed koji ga je prvi spazio. – Sad ćemo vidjeti kakav je …
Ali taj mladoženja u šarenoj haljini zbilja je bio čudan!
Pomakne se medvjed na grani, da ga bolje vidi. Pomakne se malo, pomakne još malo i… grana se odlomi, a medvjed poleti na zemlju! Ravno pred mačka.
Prestraši se medvjed, a prestraši se i mačak.
Medvjed pobjegne u šumu, a mačak od straha jurne prema hrpi suhog lišća – ravno na divlju svinju. Prestraši se svinja, a prestraši se i mačak. Divlja svinja odjuri u šumu, a mačak skoči preko srušenog stabla – ravno na vuka.
Od silnoga straha svom snagom puhne u lulu, a iz lule frkne iskra, baš vuku u krzno. Prestraši se vuk pa i on pobjegne u šumu. Kad su došli k sebi od silnoga straha, medvjed, vuk i divlja svinja opet se sastadoše na proplanku.
– Strašan mladoženja! – uzdahnu medvjed. – Kako je samo navalio na mene!
– I na mene također! – reče divlja svinja. – Kako je mogao znati da sam se sakrila baš pod onim lišćem?
– Priznat ćete da je meni ipak bilo najgore – reče vuk. – Za mnom je opalio iz puške!
Pa su se još malo žalili i uzdisali. A kad je naišla lisica, i njoj su se požalili na divljeg mladoženju.
Mačak je pak od straha također pobjegao u šumu, ali ne na istu stranu kao ono troje. I nije pobjegao baš daleko. Sakrio se u neko grmlje i osluškivao. »Čudan svijet živi u toj šumi,« mislio je. »Možda bi mi bolje bilo da odmah krenem dalje u svijet.« No kad ga je strah sasvim prošao, on se sjeti svega onog mekog perja i one mirisne pečenke pa se ipak uputi natrag u jazbinu.
Lisica ga nije ljubazno dočekala.
– Kakav si mi ti mladoženja? – rekla je. – Ni goste ne znaš pristojno dočekati!
– Baš su ti krasni ti tvoji gosti! – uzvrati mačak. – Padaju sa stabla, iskaču iz lišća, skrivaju se u zasjedi kao razbojnici.
– Ako ti moji gosti nisu dobri, a ti idi svojim putem. Neću takvog mladoženju.
– Pa dobro – rekao je mačak. – Baš me briga.
I premda mu je bilo žao i pečenke i perja, on okrenu lisici leđa i ode.
No put ga nije odveo daleko. Našao je neki brlog i postao divlji mačak.
