Iako je ljeto već bilo na izmaku i šarena jesen polako dočekala ulice, sunce je ipak uspjelo sačuvati nekoliko svojih toplih ljetnih zraka. Tim posljednjim zrakama ugodno je grijalo i golicalo po obrazima. Bio je lijep jesenski dan, i mala Ema je sa svojim roditeljima otišla na seoski sajam koji se održavao u njihovom selu. Cijeli tjedan nije pričala ni o čemu drugom, isčekujući taj dan! Konačno je došla subota – “Ajmo na sajam!”
Na sajmu je u zraku vladalo veselje i dobro raspoloženje. Posvuda su se nizali štandovi ukrašeni balonima, a na njima su se nudile svakakve slatke i slane delicije. Ema se odmah bacila na šećernu vunu. “Kako je fina! Ima okus poput bonbona!” rekla je dok ju je grickala. Roditelji su se nasmijali. Šetajući sajmom, uživali su u veseloj glazbi i pogledu na ljude koji šetali, smijali se, dok su se njihova djeca veselila najboljem dijelu – vrtuljku!
“Mama, mama, hoću na vrtuljak!” vikala je Ema, veselo skakućući pored roditelja. Vani se smračilo, a vrtuljak je prekrasno sjajio ružičastom bojom. Ema je pojela šećernu vunu i pokazala na svjetleći vrtuljak ispred njih. Bio je ogroman, vrtio se u krug, a djeca su sjedila u “čarobnim” svjetlećim labudovima.
“Hm,” pomislila je mama, “Ema, pa kakve su ružne riječi. Kakvo ‘hoću’? Sigurno postoji neka druga riječ! Neka čarobna riječ!” nasmiješila se majka kćeri.
“Što? Što znači, ‘čarobne riječi’?” znatiželjno je upitala djevojčica. Ah, mala Ema opet zaboravila! Mama se sagnula do svoje kćeri i mudro rekla: “Čarobne riječi su one koje te tata i ja stalno učimo. U sebi imaju čaroliju dobrote i ljubaznosti. Zato bi ih uvijek trebala koristiti: lijepo pozdraviti: ‘dobro jutro, dobar dan ili dobra večer’, zahvaliti kad nešto dobiješ, a kad nešto želiš, moraš lijepo zamo …?” Majka je upitno pogledala kćer i podigla jednu obrvu.
“Zamoliti! Moram lijepo zamoliti! To je čarobna riječ!” veselo je uzviknula Ema. Pogodila je! To je ta čarobna riječ! Trebala bi je zapamtiti, ipak je velika vrtićarka! Nasmiješila se, ponosno došla do vrtuljka i pristojno rekla: „Molim te, mama, mogu li ja na vrtuljak!?“ i nasmiješila se.
“Da, možeš! A znaš li da svaki put kad upotrijebiš čarobnu riječ, na nebu će od radosti zasjati još jedna zvijezdica?” rekla je mama i pokazala prema nebu punom zvijezda, jer je već pao mrak.
„Znači, što sam pristojnija, to će nebo biti punije?“ upita Ema. Mama je kimnula i nasmiješila se, a ona i tata su otišli kupiti kartu za labuđi vrtuljak.
Draga djeco, čarobne riječi su jako važne. Moramo ih koristiti, ne samo da bi na nebu bilo što više svjetlucavih zvjezda, nego i zato što nas tako uče mama, tata i učiteljica i zato što je tako ispravno. Uvijek se moramo lijepo zahvaliti, zamoliti i pozdraviti.
Naravno, i Ema je uputila čarobnu riječ gospodinu koji joj je uručio kartu za vrtuljak i poželio im ugodnu vožnju. A znate li koja je to bila riječ? Nadamo se da, draga djeco, da ćete nam to napisati i koristiti čarobne riječi kod kuće!
